„...zato nam je potrebna pomoć sveštenstva da naša deca, uz vrhunske sportske aktivnosti, koje možemo da im ponudimo, imaju i duhovne: pouke otaca, obilaske naših manastira, međusobno druženje, širom svete Srbije, na sportskim terenima i u crkvama i divnim portama.... U zdravom telu imamo zdravu dušu, a to će naša deca imati kroz veru i sport. Zato nam je bitno da sportski klubovi imaju saradnju sa sveštenikom koji će ih duhovno krepiti i biti moralni pokrovitelj. Da razgovara sa roditeljima i decom, da ih savetuje u duhu naše lepe vere, da bi se tako edukovani usmerili u dobru a zaobišli huliganstvo na terenu i tribinama...“
Dejan Tomašević
Dakle... juče sam vrteo kanale iz dosade, da bi mi tek, još uvek postojeći SOS kanal, okupirao pažnju. Umesto tabele južnobačkog okruga, ko zna koje lige u fudbalu ili rezultata opštinskog takmičenja u šahu, u krupnom kadru stojao je Patrijarh. Ništa čudno za ostale kanale, pomislio sam, ali zar baš i na tom kojem je moto – „sve o sportu“? Ono jest da se svaki sportista pre meča ili po postignutom košu/golu/poenu krsti protiv uroka i često nadobudno misli da Bog gleda baš njegov meč (ima viđenje vere u kom je baš Bog taj koji pokrene vetar da skrene malo loptu u aut i navija za njega). Biće da su u crkvi shvatili da su građani Srbije razočarani u politiku do te mere da se okreću utakmicama i mečevima, kao jedinoj utehi, i ždranju piva i čipsa, te da su tu videli svoju šansu i sferu novog delovanja.
Prva misao je bila da je klerikalizacija društva u punom zamahu i da su nakon ulaska u politiku, školstvo, kulturu i zdravstvo rešili invazivno da deluju i na sport. Ispod figure Patrijarha koji nešto govori (evo, tek sada sam rešio da nađem link - http://www.spc.rs/sr/svechana_akademija_pravoslavnog_sportskog_drushtva_sveta_srbija, ) pisalo je velikim slovima: „Sportsko pravoslavno društvo“.
Ta Akademija je, koliko sam razumeo, tek u osnivanju i ima za cilj da produhovi mlade sportiste; da ih otrgne od svih loših stvari koje donosi sport van terena, kao i da ih usmeri i kanališe što dalje od čisto materijalnih pobuda.
Karakteristika naših sportista, u novije vreme, je da ne zaobilaze ni crkvu ni splav. Nije problem da se istetovira neki svetac ili krstača sa koje će neka devojka šmrkati koks.
Druga stvar kod naših mladih talentovanih sportista (i njihovih roditelja) je ta da su oni primorani, usled lošeg i teškog materijalnog stanja, da im novac i bude prioritet. Tako dolazi do odlaska najtalentovanije dece u inostranstvo i to ne zarad napretka. Naime, veliki broj njih greje klupu dok ti veliki klubovi samo žele da imaju talenat pored sebe, tj. na svojoj strani. Vode se sasvim prostom i logičnom politikom po klub – bolje da je kod nas, za neke male pare (za igrača nužne) nego da ga suparnik ima.
Daću jedan primer. Pre nekoliko godina bio sam u jednom vojvođanskom mestu gde su juniori naše košarkaške selekcije imali pripreme. Tokom razgovora sa trenerom rekao mi je da je poludeo od stranih skauta koji obleću klince. I igračima i roditeljima se serviraju ne znam kakve sve priče i obećanja samo da potpišu ugovor sa njima. Odlaze u inostranstvo maloletni, kao još uvek ne formirane ličnosti. Samim tim ne dolazi do potpunog ostvarenja onoga čemu su se nadali. Štaviše, onoga što su zacrtali kao svoj neki cilj. Sa njima se ne radi ili se slabo radi. Akcenat nije na njima već na rezultatu kluba, i tako dobijamo velik broj talentovanih osrednjih igrača.
Još jedna vrlo važna stvar – igrač bez škole je često takav da pred kamerama jedva izmuca dve povezane rečenice. Na zapadu je sistem drugačiji a politika takva da igrači u profesionalne vode uplovljavaju pravo sa univerziteta. Čast izuzecima.
Ono što je na prvu loptu jasno i uočljivo to je da se Patrijarh nikada nije bavio sportom. Što je u neku ruku jasno i logično jer je odlučio da ide nekim drugim životnim putem. Ali nje jasno zašto onda sa takvom sigurnošću govori o nečemu sa čim nije upoznat. O nekom iskustvo koje je potrebno doživeti (tj. preživljavati) i osetiti, a ne samo slušati o njemu, da bi mogao razvijati dogmatske teorije.
Naime, u svega nekoliko klipova okačenih na sajtu SPC, u govoru Patrijarha se provlači teza da sport utiče jedino, ili pak primarno, na telesni razvitak ljudskog tela. A da će se pojedinci i crkva, ovim svojim aktom osnivanja akademije, pobrinuti da to ne bude pusto telesno već i nešto više.
Šta je to više? Osnivanje crkveno-sportskih kampova? Crkveno-sportskih klubova? Crkveno-sportskih škola? Da li su to neke ustanove koje bi trebale da produhove mlade sportiste i sve one vezane za sport tj. da im „izbiju“ iz glave nasilje i žudnju za materijalnim? Da li je to zapravo glavni i osnovni cilj ove akademije?
Da se Patrijarh ikada bavio sportom znao bi da sport razvija i kolektivni Duh, primorava te da potiskuješ svoj ego i sebičluk, da deliš, sarađuješ i komuniciraš; da razmišljaš, kaklulišeš, da vršiš samokontrolu; da svoj višak energije, nervoze i agresije kanališeš u nekom drugom pravcu; mentalno razvija – poboljšava koncentraciju, rezonovanje....
Tako da sport ne samo da je potreban našem telu i organizmu, on takođe utiče i na to duhovno – izgradnju ličnosti (viši smisao – kako je Patrijarh to definisao). Nije to pusto fizičko naprezanje, razvitak muskulature, repeticija i misao na novac.
Po mom skromnom mišljenju, ulazak crkve u sport suvišan. To je samo još jedna sfera okupacije i plišanog nametanja klerikalne misli.
Postoji li jedna sfera života u koju neće uploviti i kojoj će dopustiti da sama odluči da joj priđe ili ne? Odmah mi na misao pada – šta bi bilo da ostale verske zajednice osnuju nešto slično? Da li bi naposletku imali VLS (Versku ligu Srbije) ili POKAJNIK (Pravoslavni odbojkaški klub i asocijacija Jagodine Niša i Kruševca) ili MILF (Muslimanski individualni...nešto). Da li bi ateisti imali pravo učešća sa svojim klubovima (odlazim u krajnost zarad nekih reciprociteta)? Kakve bi reakcije bile na osnivanje gej klubova/akademija?
Želim im uspeh u radu, s tim da sistem „kažnjavanja“ bude vezan za sklekove a ne lopatanje i pesničenje; da ne bude silovanih, obljubljenih, ubijenih, ucenjenih...
Bivši sportista