Bilo da smo autodestruktivni i da sami sebi nanosimo ožiljke, ili da to činimo drugima, u našoj su tradiciji ožiljci.
U novijoj istoriji ti ožiljci su zloupotrebljavani pa su tako tradicionalisti tradicionalno tradiciju iskorištavali zarad kratkotrajnih populističkih ciljeva. Oni bi držali do nje, načelno, naizgled slepo je se pridržavajući i „konzumirajući“ je, sve dok ne bi otišli u krajnost i od tradicije napravili ništa drugo do jednog društvenog modela koji se zove Kaljuga. Slikovito prikazano to je ona slava na kojoj popa vode kući mrtvog pijanog.
Taj cirkus se ogleda u tome što su pojedina načela dovedena u kontekst sprdnje, pa tako reči: pravo, pravda, čojstvo, junaštvo, i dalje jesu ono što definišu, s tim što podsećaju na one persone koje se njima veoma često kite i koriste ih svakodnevno. Rečnik gotovo da im je siromašan ako bar jedanput ne izgovore npr. „junački sinovi“. Ajd što se koriste njima, ponavljajući ih do ispraznosti, dok ne izblede, nego što su ih prisvojili kao nešto njima svojstveno. I onima koji ih, tobože, slede. Što je najgore. Pa tako velike reči bivaju vezivane za male ljude. Oksimoron. Nemaju nikakvu vrednost i gube na težini. Odatle to prevrtanje očima čim čujem reči na koje opskurni likovi imaju tapiju.
Nego da se vratim na ožiljke....
Razmišljajući koji naslov da stavim setio sam se jednog događaja iz detinjstva. Naime, leta sam provodio kod bake i dede u Somboru. Kuća je bila na obodu grada, u delu koji se zove Prnjavor. Te 1994/5. godine imao sam devet godina kada je kolona tenkova ulazila u Sombor. Ulazila je Subotičkim putem, zatim u Konjevićevu ulicu pa sve do neke kasarne. Bio je to doživljaj za mene da vidim te ogromne metalne kante koje dime i gusenice koje škripe. Bile su to igračke u svojoj punoj veličini (mada nikada nisam imao igračku tenk). Stvarali su ogromnu buku, a dok su prolazili ja se naravno nikako nisam pitao odakle oni idu i šta su tamo radili? Kao kroz maglu sećam se da sam nekom i mahnuo i da je ovaj, sa kupole, na taj moj pozdrav otpozdravio. I to je za mene kao devetogodišnjaka imalo neku važnost i težinu; da ja, musav i prašnjav klinac, budem dovoljno bitan da mi taj, u mojim očima, autoritet, mahne. Prolazili su sporo i dugo, pa se kolona razvukla te se činilo da nikada neće ni prestati. Kao ona duga kompozicija teretnog voza kojoj nema kraja.
Poslednje čega se sećam je da sam stojao bos pored puta i gledao u izguljen asfalt. Gusenice su ostavljale bele ožiljke na putu. Ja naravno nisam bio dovoljno odrastao da se zapitam: pa ako ovakve ožiljke ostavljaju na kolovozu, samim prolaskom, kakve su onda ostavili tamo odakle su dolazili? I ne samo to. Kakve ožiljke oni nose nazad sa sobom? Koje su posledice?
Ta „tradicija“, koje se pojedini, samo naizgled, slepo drže, je banalizovana do te mere da prestaje da bude enigma i za one „ako vam je dobro, onda ništa“. Da li je uopšte to prava srpska tradicija o kojoj slušamo i koju gledamo? Jer ako jeste, onda je ona agresivna, netrpeljiva, izričito zacrtana i što je najgore pogubna po ljudski život. Baš suprotna onoj kako je definišu i o njoj na sva zvona pričaju. Na kraju krajeva i tradicija je promenljiva i u toku vremena ona prisvaja samo ono za šta misli da će i u budućnosti ostati održivo, društveno prihvatljivo, pozitivno. Što će, za tradicionaliste, predstavljati u najboljem svetlu njihov nacion. Prvenstveno njih same.
Od tih tenkova i tradicije, kojom se mnogi ponose, zvane „Rat za mir“, kojom su mnogima nanošeni ožiljci, pa sve do onih autodestruktivnih ožiljaka koji su se pravdali izrekom – „ko se lati mača, od mača će i stradati“. Sve je to u našoj biti, sasvim normalno i opravdano. Štaviše, kako izgleda, i poželjno. Ukoliko se ubijanje prvih ljudi jedne države podvede pod – tradicionalno, time se ono i opravdava. Znači postaje društveno prihvatljiv model ponašanja, makar s vremena na vreme. To je ono „tradicionalno“ koje opstaje uprkos svemu, hrani se neprijateljima, a jača i dolazi do izražaja u trenucima loše društvene klime. Tada valjda ta „slatkorečivost“ (mučeničko, sveto, nebesko, ponosno, drevno, svepametno, jedinstveno u svetu, talentovano...) makar na tren popunjava tu duhovnu i materijalnu nemaštinu koja sve čini nesrećnim i dovodi do ivice pucanja. Time se dokazuje baš suprotno – da mi nismo sve to gore navedeno. Ili ne bar oni koji nas vode i o tome pričaju.
A ako tih neprijatelja nema usled konflikta s drugim narodima, ono ih pronalazi i u sopstvenim redovima – sopstvenmom narodu.
Od takve vrste „tradicije“ postoji nešto što ide u jednu drugu vrstu krajnosti i još veće blaćenje onoga što zapravo spada pod prave tradicionalne vrednosti. Najbolji primer tog opravdavanja nasilja je izjava sadašnjeg premijera I. Dačića apropo napada na našeg nekadašnjeg košarkaškog reprezentativca Danilovića. To banalizovanje i nepridavanje tolikog značaja divljaštvu definisano je kao: „tradicinonalna srpska svađa među prijateljima".
Za one koji jednom, nekad, možda posete ovaj moj blog za tri godine, vest iz Blica glasi ovako: „Danilović je teško povređen kada ga je posle svađe i dve tuče u kafani na Košutnjaku nožem u stomak ubo prijatelj Branko Filipović, zvani Fido. Napadač je juče i posetio bivšeg košarkaša kog je ranio u Urgentnom centru, a zatim je u Policijskoj stanici Čukarica u prisustvu advokata dao izjavu. Danilović je uboden u stomak i presečena mu je tetiva palca desne ruke...“
Tom i takvom izjavom premijera srpska tradicija je definisana ništa manje nego kao jedan varvarski kult ponašanja. Ubilački, primitivan, sociopatski, najcrnji moguć. Onaj koji ne poštuje prijateljstvo (mada je to univerzalno a ne samo i jedino tradicionalno), nego ga, potpuno suprotno, uništava. Jer ukoliko je tradicionalo prihvatljivo i opravdano da se dva najbolja prijatelja izbodu?, dovedu jedan drugog do ivice smrti, šta će ta tradicija raditi onima drugima? Onima koji se toj tradiciji suprotstave, ili se makar ne slažu sa istom? Hoće li ih istrebiti?
I da ovo nije samo nesmotrena rečenica jednog aktuelnog političara, koji ne misli brzo i ne bira reči, već utvrđeno pravilo i način razmišljanja, dokazuje još jedan primer. Naime, nabasao sam na jednu emisiju na RTV Vojvodina koja se zove „Pretkazanje“. U njoj voditelj ima prilog u kojem sa svojim sagovornikom opisuje tradiciju mangupskog ubadanja nožem u Krčedinu.
„Jer postojao je jedan lep običaj ovde u Krčedinu....komotno bi mogli da ga nazovemo ’Dani brice’...zašto ’brice’? Jer sve su te slave bile poznate po tome da l’ je neko nekog malo, malo, malo recn’o... Ja mislim da je to u genima, to sa bricama, u genima krčedinaca još iz doba Kelta....“
Mislim, ima još neverovatnih nebuloza... kako su devojke dolazile da se udaju za onog sa najviše ožiljaka, a ožiljci su se videli tako što se ovaj popne na sto da igra i obuče majicu dva broja manju. Taman da mu ispadne stomak i da pokaže svoje „trofeje“.
http://media.rtv.rs/sr_ci/5kazanje/4065
31. min.
Živela Vikipedija cyrillic:
Традиција је скуп материјалних, техничких и духовних знања и достигнућа, вредности и образаца понашања. Одржава се усменим преношењем на којем почива континуитет и идентитет једне културе.