Hipi radoholičar kratkog fitilja koji ne trpi „zlatnu sredinu“.
Američki san je ideal koji bi se jednostavno mogao opisati kao mogućnost uspeha bez obzira na poreklo – socijalno, etničko ect. On predstavlja ostvariv cilj koji se postiže jedino napornim i posvećenim radom. Američki san treba postepeno da dovodi do napretka, uvek za lestvicu više, samo sopstvenom sposobnošću i kreativnošću.
Film o Džobsu je naizgled baš to – ispunjenje američkog sna. Uspeh! Priča o nekom ko je postigao nešto od nule. I ne samo postigao nešto, napravio uspeh, već nastavio da se razvija u kontinuitetu. Neko ko je padao i podizao se.
Posebnu težinu, i sa posebnim simpatijama se gleda na ljude koji su krenuli od nule tj. iz garaže. Garaža ima svoju simboliku. To je u isto vreme prljavo mesto, mesto na kom završavaju autkasti i radnička klasa koja jedva preživljava i krpi kraj sa krajem. Garaža je simbol siromašnih koji se, umazani od masti i večito prljavih ruku, bore za svoj opstanak. Oni grizu ne bi li za crkavicu popravili i vratili u život ono što im se nađe pod rukama. Oni su doktori falične industrije.
Međutim, garaža je, kako u američkom snu tako i u filmu, prikazana kao mesto na kojem se stvara i na kojem sve počinje. A svaki početak je težak. Pogotovo onaj kada se kreće od nule.
E tu sada postaje zamršeno. Da li je Džobs krenuo baš zapravo od nule?
Ne gledajući samo igrani film „Jobs“, već i par dokumentaraca i video zapisa, može se zaključiti da je od samog početka bio okružen ljudima od struke. Svi oni su imali potrebno stvaralačko znanje. Ponovo se postavlja pitanje: da li je krenuo od potpune nule kada je poznato da mu je ideja za personalni kompjuter kliknula u glavi nakon što je kod svog prijatelja (Stiv Vozniak) u kući video već gotovu/sklepanu/nabudženu skalameriju koja treba da predstavlja preteču računara?
Tu na scenu stupa sintagma kojom ga svi kite – veliki vizionar. U samom filmu se njegovo vizionarstvo ogleda u tome da teži boljem, lepšem i naprednijem. Pritom ne mislim na sve to upereno protiv svojih konkurenata, već naprotiv. Da svaki njegov sledeći proizvod bude napredniji, lepši itd. u odnosu na onaj prethodni koji je stvorio. Dakle, njegovo vizionarstvo se u filmu ne predstavlja kao nešto što će svetu, makar skicirano na papiru, predstaviti proizvod koji će biti aktuelan za 20,30, 50 godina. Već kao neko ko uspeva da gura tu industriju korak po korak. Njegovo vizionarstvo se u početku ogledalo u tome da može da usmeri pojedine ljude ka poboljšanju i unapređenju već postojećeg. To se obično naziva „šira slika“ (Big picture) – kako bi nešto trebalo da izgleda u skorijoj budućnosti. Tako da je njihovim (svakako i svojim) sposobnostima ostvarivao svoj, viđen, cilj.
To je naravno sve nemoguće ukoliko se ne radi o čoveku kakav je bio Džobs.
Film „Jobs“ me neodoljivo podseća na film „The social network“. Na stranu što su oba rađena na osnovu istinitih ličnosti i događaja (ili su nam bar tako prezentovana), oni za cilj imaju da nam prikažu nekoliko stvari – kako se kreće od „ničega“ tj. od (nečije) ideje, kako se gura i unapređuje ta genijalna ideja, šta je sve potrebno da bi se u tome istrajalo (ljudske osobine) i ostalo pri samom vrhu, i naposletku – šta je ono što je najbitnije? A najbitniji je projekat/kompanija. Po svaku cenu je gurati jer ona je pokretač (Da li je? Kada se zna da je „Jabuka“ propadala odlaskom S.Dž.?). Jeste da tu kompaniju čine ljudi, ali oni su zamenljivi. Gotovo svi sem jednog. Surovost trulog kapitalizma i američkog sna koji u filmu opominje da je napredak moguć jedino uz kontinuiran naporan rad. Ne zadovoljiti se sa postojećim i prosečnim.
Ono što je razočaravajuće jeste da film ne otkriva ništa novo. Komotno ste pred film mogli odgledati dokumentarac „Steve Jobs – One Last Time“ (2011) i da steknete utisak da je scenario za dvočasovni igrani film napisan samo na osnovu pedesetominutnog dokumentarnog. Dakle, ništa što se već ne zna, ako ne i manje, prikazano je u filmu. Nijedna nova informacija, detalj...bilo šta. Krajnje u suprotnosti sa Džobsovim idealom – uvek nešto novo.
Novo je, međutim, to da je Ešton Kučer koji igra Džobsa dao sve od sebe da ga ne vidimo kako u još jednom filmu, poput Sergeja Trifunovića, glumi samog sebe. Pokušao je da skine Džobsa što bolje – govor, mimiku, pokrete, hod, stav. Na ruku mu je išla i poprilična fizička sličnost. Moje mišljenje je da je uradio najbolje što je umeo. U nekim stvarima, kao što je slučaj sa hodom, koji je prilično karakterističan za Džobsa, stiče se utisak usiljenosti. Dok druge dočarava prilično ubedljivo.
Njegov zadatak, da se razumemo, nije bio ni malo lak. Morao je verodostojno predstaviti jednu veoma kompleksnu ličnost kakav je bio Džobs. U dva sata filma morao je igrati ulogu čoveka koji je u isto vreme filozof i praktičar, osećajan i beskompromisan, snalažljiv, naivan... Jednog od onih samoukih koje kada gledamo kako rade sve izgleda jednostavno. A takvi su retki i specifični, zato ih je teško i igrati.
Postoji jedan zanimljiv detalj koji se provlači gotovo kroz ceo film – slika Alberta Ajnštajna. Ona je okačena kako na poslu, tako i u kući S.Dž. Velikog je formata i uvek na istaknutom mestu. Ona simboliše posvećenost poslu bez obzira na okolnosti i govori o tome da glavni lik teži/želi da ostavi trag u sferi svog delovanja približno kao i čuveni naučnik. Ili pak pretenciozno misli da će ostaviti jednak ako ne i veći trag od njega. No to će samo vreme pokazati, ukoliko je uopšte moguće izvući nekakvu paralelu.
Film „Jobs“ je jedan od onih filmova koje vredi pogledati. Sa njim ništa ne gubite ukoliko ga pogledate iako ste surovi poznavalac Džobsovog lika i dela. Ukoliko nista, saznaćete kako se razvijala industrija IT-a i koja je bila Džobsova uloga u njoj.