2033. godina.
Srbija.
Aleksandar Vučić je predsednik države Srbije.
Ivica Dačić nije.
Država Srbija više nije republika. Ne zna se šta je ali se radi na utvrđivanju (naravno, u skladu sa Ustavom po kome je Kosovo sastavni deo Srbije).
Država Srbija nema granice. To je posebnim zakonom regulisano sledećom rečenicom:
„Država Srbija se nalazi tamo gde su grobovi predaka svih Srba.“
Kasnije, zbog ravnopravnosti je dodato:“... i ostalih naroda.“
Tako se Srbija prostire skoro svuda.
Predsednik Skupštine je vanstranačka ličnost. Nije ni važno ko je u pitanju. Važna je njegova stručnost i važno je da ne pripada bilo kojoj stranci.
Vlada nema nijedno ministarstvo usled progresivne racionalizacije.
Skupština se sastoji od nekoliko poslanika koji čitaju s vremena na vreme, šta je sve za vreme vlade Demokratske stranke, pošlo naopako.
Rešen je problem svih javnih preduzeća jer svakim od njih rukovodi po jedan Krkobabić.
Bora Čorba je baš omatorio.
O državnim praznicima se emituju istorijski mečevi Novaka Đokovića po trgovima.
Mlađen Dinkić je postao Arapin i uspeo je da upropasti nekoliko džamija koje su morale da se zatvore. Sada mu se stranka zove „Svi mi koji smo uz mene“ i broji tri člana.
Ostale stranke su se razbežale po svetu, pokušavajući da se bezuspešno sakriju od sebe samih. Ali, Srbija je sada svuda, te im to neće poći za rukom.
Tomislav Nikolić je postao počasni član grupe Legende i uspešno nastupa, svirajući daire i ponekad zvečke, na koncertima za Novu godinu.
Boris Tadić se po vazdan rukuje sa Tačijem. Čas na jednom, čas na drugom ostrvu.
Vojislav Šešelj upravo iznosi svoju završnu reč u haškom tribunalu.
Vuk Drašković piše novu knjigu zajedno sa Svetislavom Basarom i Dobricom Ćosićem. Radni naslov knjige je: „Sve je stalo samo deca rastu“.
Dobro Vam veče dragi moji sunarodnici, gde god da ste – u Srbiji ste.