Ovog jutra, 12. marta 2015. godine blog b 92 osvanuo je bez ijednog teksta o njemu. Nijednog. Kao da je Zoran Đinđić dočekao smirenje i kao da više nije važno.
A tog jutra, 12. marta 2003. Demokratska stranka imala je jednocifreni procenat podrške u biračkom telu. Zoran Đinđić i manje, verovatno. Stranka je bila Žuto preduzeće i agentura, on sam mnogo više od toga. U zavisnosti šta se čita, gleda ili sluša mogao se, kroz opise i optužbe zahvatiti pun krug: od levičarskoig lunatika do liberalnog dželata. Nemačkog čoveka i agenta CIA do novootkrivenog velikosrpskog nacionaliste i šoviniste.
Hohštapler, pragmatični filozof, gangsterski glasnogovornik, hladnokrvni kriminalac. Od "Velike Srbije" do "Peščanika" - njegove su bile naslovne strane.
A onda se popodne tog 12. marta sve preokrenulo.
Ne odmah, ne u 12.30. Ne, tad je - dok je postojala šansa da ostane živ - još uvek bio žrtva svojih i svađe u porodici. Samo se porodica od astala do astala u kafani i od govornika do govornika menjala.
Tek su definitivno i nepovratno mrtvom i hladnom Zoranu Đinđiću izrasla anđeoska krila. Za njim su plakali oni što su ga mrzeli. I što su ga više mrzeli to su više plakali. Što su ga živog više prikazivali đavolom to su više trčali da mu mrtvom nataknu oreol.
I tako mrtav počeo je da stiče stotine i hiljade najboljih prijatelja i najbližih saradnika, akcionara i baštinika svog lika i dela. A koliko li bi se zaprepastio da je mogao da gleda svoju sahranu i čita nekrologe, još bi se više zgranuo da danas može da vidi svoje velike poštovaoce. Ne znam da li bi u njemu progovorio cinizam da Vojislava Šešelja u svom njegovom zlu nazove najpoštenijim među njima, ali ako bi - bio bi u pravu.