Oni što kukaju za neizvršenim vojnim udarom '91 (a tražili bi vrišteći smrtnu kaznu posle mesec dana za one koji bi taj vojni udar izvršili);
i oni što nariču za 6. oktobrom dvehiljadite (obožavaoci "naših navijača" do 10 oktobra i pljuvači Đinđića zbog njih od 11. oktobra) - to su isti koji su prizivali i prizvali 13. mart.
Taj 13. martje bio dan bez Đinđića, kad on više nije mogao da se brani od novih vlasnika njegovih stavova i mišljenja, dojučerašnjih pljuvača i podsmevača onome što je radio.
Oni sigurno nisu Đinđića ubili direktno ali se podsmevaju i hnjemu i svemu što je on gorovrio i radio čitavog svog života.
Ovo je zemlja rđavih kuraca, onih što im uvek dlaka smeta i što bi tuđom rukom da streljaju a da sutra tu ruku seku po zakonu i propisima.
Kukavica nesposobnih da išta novo smisle, zauzmu jasan i nedvosmislen stav koga će se držati hrabro i ljudski, pomere i urade ali vazda spremnih da pljunu i potkažu i drugog i drugačijeg proglase zlomislećim i neprijateljem.
Oni Šešeljevi i oni sa kontrastrane koji sebe sad proglašavaju Đinđićevim sledbenicima iako su ga do momenta kad je bilo sigurno da više ne diše zvali mafijašem i izdajnikom Ideje.
I ništa novo pod kapom nebeskom, a 12. mart odličan je dan da se to pomene i podvuče.