Danas je rok za prijavljivanje osnivačkih članova AIIB (Asia Infrastructure Investment Bank). Kineska inicijativa, sa ključnim koncima još uvek u rukama Kine, je viđena, iako tek u poslednjih nekoliko nedelja, kao spekatakularan poraz US strategije, koja se zasnivala na pritisku na saveznike da se ne uključe u inicijativu.
Iako je UK, kao jedan od najbližih US saradnika, onomad dala verbalnu podršku inicijativi već sledećeg dana je na naslovnoj strani FTja izašla kritika i očekivala se UK uzdržanost. Po nekim pričama UK i mnogi drugi saradnici su nastavili sa (polu)tajnim pripremama za pridruživanje, držeći US izvan informativnih tokova, da bi u poslednjih par nedelja prvo UK pristupila inicijativi, pa za njom Nemačka, Francuska, Australija, .... Tajvan (kao poseban kuriozitet), Rusija, Indija, ... sve u svemu preko 40 država. Ironijom sudbine jedino je Japan od velikih odlučio da se ne pridruži da bi US juče naglasili da će se i oni pridružiti.
Često se kao razlog za inicijativu navodi kineska frustracija neodgovarajućim glasačkim pravima u svetskim institucijama, i dobar primer je MMF gde US ima posebna prava, a ne ispunjava obaveze, pa Kini čas obećava više prava, čas povlači to obećanje, to je, uglavnom, zvanični i formalni povod za inicijativu u površnom smislu i iz pera zapadnih komentatora.
Glavni razlog je ubrzani transfer sveta ka multipolarnosti i kineska projekcija ekonomske moći i politike na način koji podržava kinesku strategiju razvoja sledećih mnogo godina, a koji se često popularno vrti ako imena „Novi put svile" u svetlu Azijskog razvoja i Evroazijske integracije. Neke od osnovnih komponenti ove strategije su:
• Ogromne investicije u Aziju, od 800 do 1,000 milijardi dolara godišnje u trajanju od skoro 10 godina, a koje su prevelik zalogaj za kombinovano učešće MMFa, Svetske Banke i Azijske Banke za Razvoj.
• Plasiranje ogromnih kineskih deviznih rezervi, od kojih je većina još uvek u US dolarima, iako se dolarski udeo smanjuje, i simultana promena orijentacije na način gde će polako i Juan da se uvede kao velika, svetska rezervna valuta.
• Integracija sa Evropom
• Kina kao sila koja je po kupovnom paritetu prestigla US po GDP-ju, a zbog ogromnog potencijala za unutrašnju potrošnju, koji je do sada uglavnom bio na sporednom strategijskom koloseku, još mnogo godina, u stvari više decenija, može da raste po stopi koja je veća od delova ostatka sveta koji imaju značajne ekonomije.
Vrlo je prost osnovni razlog zašto su US saveznici okrenuli leđa US na temu ove inicijative - žele da učestvuju u predlaganju ideja, vođenju diskusije i donošenju investicionih odluka, pa uključivanju svojih firmi i industrija u projekte.
To je donekle i pravi razlog, a i paravan iza kojeg se krije frustracija i zaziranje od ponašanja US na svetskoj sceni koje je najbolje opisati koristeći reči bivših, raznih, US državnika, CIA i vojnih analitičara, novinara, bankara i sličnih, da bi se izbegla emotivnost i navijanje u diskusiji. Oni kažu:
• Da je US u ovom trenutku imperija haosa. Toliko se oslanja na silu raznih vrsta i moć nad saveznicima, pa zastrašivanje potencijalnih, tj poželjnih saveznika.
• Da konce US politike, pogotovo spoljnje, vuku entiteti koji se „kriju" iza neocon ideologije, čija je polazna tačka pretpostavka unipolarnosti sveta gde je US posle hladnog rata postao jedini centar svetske moći, pa tako treba i da ostane.
• Da su u ponašanju neocons ludi, bukvalno, ne figurativno
• Da pojedninci nisu toliko važni - na pitanja „ko vlada svetom" pa iz ponuđene, dugačke liste na kojoj su i razni pojedinci, da ih sad ne navodim, kaže se da se ne radi o pojedincima, oni se samo zadese pod kišobranom ideologije, nego velikim interensim grupama od kojih su najvažnije vojna industrija sa industrijom državne zaštite, industrija hrane i lekova, industrija eksploatacije prirodnih sirovina i bankarstvo.
• Da je US skoro pa bankrotirala, uglavnom preko ovog pomeranja vlasti u poslednjih par decenija, pa monetarno-fiskalnim intervencijama gde se manipuliše statističkim ciframa po kojima nezaposlenost nije 5.5% nego se svi slažu da je preko 11% po bilo kojim formalnim merama, a preko 20% po efektivnim merama, gde je GDP negativan poslednjih godina, mnogo štampanje novca se lažno prepeva u GDP iako ono nema ni „P" od „Product", inflacija mnogo veća nego što je prijavljena, tržištima se manipuliše itd, i kako je sve to ubrzalo poslednjih 7-8 godina zbog 4-5 prevelikih banaka koje se spašavaju od pucanja i preko kojih se besomučno štampani novac prevodi u bogatstvo elite i neprijavljenu inflaciju, dok je rast proizvodnje postao neosetljiv na to štampanje.
• Da je US „ubila" vertikalnu mobilnost radne klase tako što je izvezla ne samo najjeftiniju proizvodnju nego, u jurenju za profitom ovih interesnih grupa, i onu sofisticiranu proizvodnju koja je trebala da bude podloga za prekvalifikovane i doškolovane posle prvog talasa izvoza proizvodnje.
• Da je US najveću opasnost po hegemoniju videla u integraciji Evrope i Azije, gde su osnovni integracioni polovi Nemačka i Rusija, pa je rat u Ukrajini trebao da stane na put toj integraciji.
• Da se US ne folira kako spominje taktičko nuklearno oružje kao deo nove doktrine prvog nuklearnog napada na protivnike, nego to ozbiljno razmatra kao opciju.
• Da slobodna štampa u US ne postoji, kao ni u Evropi, bar kako se posmatraju naveće novine u najvažnijim državama.
• Da US pomera policiju u pripremi na nemire koji prete iz sve veće mase gladnih i osiromašenih ljudi.
Sve u svemu, ono što je posebno zabrinjavajuće je da se smatra da su centralne banke u zapadnim zemljama do te mere postale nemoćne, i da im ne recesija nego smrtni neprijatelj broj jedan, deflacija i pad proizvodnje toliko izmiče kontroli, pored svog štampanja novca koji je na kraju u svakom slučaju zaduživanje i presipanje od siromašnih ka bogatima, da će sledeća svetska, finansijska kriza zaseniti ovu prethodnu.
Ona nikome nije u interesu i prognoze su razne kada bi mogla da se desi, ove godine ili u sledećih pet, ali će biti posebno destruktivna pošto je „taktika" štampanja novca za izlazak iz krize već ugrađena u strukturu i struktura je postala neosetljiva na nju kada je podrška rastu i oporavku u pitanju.
Na putu novog Evroazijskog puta svile je i Srbija, Nemačka se otreznila posle ruske reakcije na EU podmetanje noge Južnom toku, pa je Balkan, na svoju „radost" opet postao ili postaje sve veće igralište velikih evropskih, azijskih i prekookenaskih igrača.