Simbolički gledano kamen koji je pogodio Aleksandra Vučića na njegovom usponu uz, opet njegovu, Via Dolorosa bačen je najmanje dvema rukama: njegovom sopstvenom još onomad kad se tim sportom bavio tako rado i kamenje bacao tako štedro; druga je ruka bila ruka onih koji su ga mesecima i nedeljama ohrabrivali da se u ime pomirenja u Potočarima pojavi. Ruka budale koja je fizički kamen podigla i hitnula bila je samo puka transmisija.
Vučić se - čak i ako nije imao izbora na svom martirskom maršu kroz špalir sopstvenih utvara iz prošlosti - poneo hrabro i odgovorno prihvativši odlazak u Potočare. Medijski dramolet i prigodno teatralno kič-sočinjenije od vanredne sednice vlade i koinferencije za štampu koliko su besmisleni tim su više vućićevski alati za kolorisanje velike scene njegovog Stradanija. No još mu je jedno pozitivno brojanje što je i tako dušmanski i katilski bez očinjeg vida ostavljen - ruku pomirenja pružio u smeru za koji je - valjda Proviđenjem a ne inspicijentovim glasom vođen - odredio da je smer prema onima što ne znaju šta čine.
Potočari, opet, izgubili su odavno (ako su ga ikad imali) onaj oreol neupitne žalosti i dostojanstva u bolu. Jad i bol nad sopstvenim mrtvima traže samoću i ne podnose ni buku ni strance. Spektakl u kome se svake godine ukopavaju novi i novi zemni ostaci pronađeni i u toku godine čuvani za tu specijalnu priliku ima neke druge svrhe i namene. Veliki nekro-hepening sa primesama kanibalizma upriličavan je manje da podseti, više da optuži. I što to aktuelne političke prilike i okrugli jubileji više traže to su optužbe glasnije i žešće. Ove je godine, eto, umesto neprežaljene a mrtvorođene Rezolucije upriličen kamen. Dakle - duplo golo.
Opet, optužbe i pomirenje teško idu zajedno.
No, kad je to i bilo lako - pomiriti se rukama koje još mirišu na krv?