ovih dana žega je prevelika, pa smo do stanice sišli noću, računamo, ramazan je, ne spavaju.
zatekli smo ih mnoštvo. bivakuju izolovani od našeg sveta, sjaćeni u dva savamalska parkića, kao u nekom rezervatu. stoje u grupama oko klupa i u osvetljenim krugovima ispod bandera. žene i deca konače u kolonijama ispod drveta u parku, sa boščama kao jastucima.
pokušali smo da stupimo u kontakt s tim ljudima. rekli im da smo došli kao prijatelji, da nas zanimaju njihove priče da bismo ih preneli svetu. nudili smo da im pokažemo novinarske legitimacije. nisu bili raspoloženi za razgovor. nisu bili odbojni, bili su uplašeni.
jedina osoba spremna da razgovara s nama bila je jedna naša mlada zemljakinja koja radi dole u parku. lako biste je prepoznali, ima blajhovanu kosu, crvene nokte mini suknju i dve drusne, bele butine. upoznali smo je pred pekarom, kupovala je kifle i jogurt za izbegličku decu. kaže: žao joj ih je, zna ona kako je teško dok se ne snađeš u belom svetu gde nikog ne znaš. i ona je kroz isto prošla kad je došla u beograd. potvrdila nam je sumnje da će iko hteti da razgovara s nama. posebno ne noću.
nismo se previše ni trudili, bilo nam je neprijatno da ih uznemiravamo. gde god da staneš, u blizini neko spava na kartonu, pa se osećaš kao da si im upao u spavaću sobu i želiš da sa njima proćaskaš. nema veze. doći ćemo drugi dan, obdana.
seli smo na klupu, a oko nas se napravio širok prazan krug. prijatelj kaže da je pre neki dan, kad je došao prepodne, uspeo je da porazgovara s nekima od njih.
priča mi da su iz sirije su, iz grada alepa. kurdi. znaju engleski. obrazovani ljudi, etnolog, inženjer, gimnazijski profesor. valjda ih je zato manje strah da razgovaraju s neznancima. kažu da nemaju gde nartag. kod kuće je rat. i ne žele natrag. odlučni su u tome. pasoše su pobacili u more kad su čamcem bez kapetana plovili od turske obale do grčkih ostrva. tamo su ih drželi po logorima. ostatak puta su prešli kako su se snalazili, dobar deo pešice, ima ih sa stopalima u živim ranama. usput su im iznuđivali mito, pljačlkali ih, varali ih. u makedoniji su it tepali. o iskustva s našim policajcima nisu hteli da pričaju. uplašeni su od policije jednako kao i od drumskih razbojnika pa se kreću u većim grupama i ne nose sav novac sa sobom već im rođaci pošalju koliko im treba u grad odakle im se jave. idu u nemačku gde imaju rodbinu. pre neki dan su već bili pretrčali su u mađarsku. tamo ih je sačekala policija. masnice se vide i na tamnoj koži. pendrečili su ih dok nisu potpisali izjave da se dobrovoljno vraćaju u srbiju. ovde su platili kazne zbog ilegalnog prelaska granice, ali ih makar niko ne goni. niko i ne zna šta bi s njima. svesni su da smo siromasi i da ni nama nije lako.
kao što mi kažemo da se neko dobro udao, tako portugalci kažu da se neko dobro rodio. i činjenica je da su jedni rođeni srećniji od drugih.
ponekad pomisliš kako si došao na svet na pogrešnom mestu. da si se, recimo, rodio samo 500 km vazdušnom linijom dalje, koliko bi ti život bio lakši. a tek kad siđeš među te nesrećne ljude, shvatiš koliko si u stvari imao sreće. i koliko život nije nimalo pravedna pojava.