Postoje te paralele između Istre i Vojvodine, koje su više pusta želja Vojvođana sa jedne strane, i percepcija Vojvodine od strane Istrijana. Da ne idem baš u dubinu, opisaću događaj koji će slikovito objasniti sličnosti i razlike između Istre i Vojvodine, bar onako kako ih ja vidim.
Pre nekog vremena čitao sam, kolumnu, čini mi se, Teofila Pančića (do pisanja ovog teksta nisam uspeo da izguglam da budem siguran), ali tu je pisalo otprilike sledeće: kada pitate u Istri domaćine kod kojih letujete, da li može biti problema sa parkiranim kolima koja imaju srpske tablice, odgovore vam otprilike da je to Istra i da budete opušteni. E sad, da se mi u Vojvodini zapitamo, da li bismo sa istom sigurnošću nekome iz Hrvatske mogli da kažemo da je ovo Vojvodina i da slobodno parkiraju kola bez bojazni da će osvanuti razlupana? Ja lično, koliko god bih voleo da mogu to da kažem, ne bih se usudio. Jer, već sam pisao o tome, ovde će vam razlupati kola sa svakom registracijom. Jedan događaj kojem sam prisustvovao dovoljno opisuje Istru. Kod Rovinja, ko ne zna, ima jedno lepo ostrvce imenom Katarina. Do njega se stiže linijskim brodićem koji vozi nešto nalik našem GSP-u. Svaki put kada smo tamo išli, na brodu su bile uvek i dve beogradske gospođe, znate one simpatične, punačkije, sa sve biserima, šeširima i taj rad... Uvek su pričale najnormalnije, kao u sred Beograda. U nekoj od vožnji, dok su tako divanile, neka mlada, hm, dama, krenula je da naglas afektirajući, karikira beogradski govor. To je trajalo samo nekoliko sekundi. Tada se desio, što bi današnja mladež rekla - transfer blama. Na brodiću muk, svi su je prisutni pogledali kao nešto najsmrdljivije što su ikada videli. Čak je kormilar izašao iz kabine da je značajno pogleda. Cura je ostatak puta do Katarine provela gledajući u pod, pogleda koji je verovatno dopirao do morskog dna, jarko crvenih ušiju, na kojima su se videli tragovi šamaranja prezirom.
Elem, neke 2007. upoznali smo u Rovinju jednu baš predivnu ženu. Morska poznanstva se baš ne održavaju, koliko god prijala, ali ovo eto, traje i dan danas. U neko zimsko doba, zvoni meni telefon, nepoznat hrvatski broj. Javim se, kaže čovek da je muž od O. i da je u Novom Sadu, poslala nam žena nekog lepog vina. Dogovorimo se, nađemo se, kaže čovek da je ovde na veteranskom rukometnom turniru. Odosmo da čalabrcnemo i popijemo nešto, reč o ovom, reč o onom, kad mi čovek ispriča sledeće: posle prvog dana turnira na njihovom minibusu, ujutru, osvanuše izbušene gume. Neko ih uputio kod vulkanizera, otišli oni, čovek sredio šta je bilo za srediti. ‘'Koliko smo dužni?'' ‘' Ništa'', kaže vulkanizer. ‘'Kako ništa?'' ‘'Lepo, ništa. Kad su nam klinci (ako su klinci) takvi, evo bar mi stariji da budemo pametniji. Srećan put!''
E, to je otimanje Vojvodine. Tako se Vojvodina otima idiotluku, mržnji i mraku. Gestovima kao što je ovaj ili recimo blogovima kao što je Vlastin. Dakle, ne možete kao u Istri da kažete ljudima da ostave auto, ali još ima ljudi kao što je ovaj neznani junački zanatlija. A da li je takvih u Vojvodini dovoljno? Nisam siguran da nas je kritična masa.
Hanibal jeste ‘'ante portas'', i mnogi su oni koji bi Vojvodinu ukinuli. U svakom pogledu, kulturno, civilizacijski, administrativno. Uskoro ćemo svakako znati, da li je otpor dovoljno snažan, što bi Isidora Sekulić rekla ‘'...tako veliki da se mogne odlučno osetiti ima li još, i koliko, živi Vojvodine u Vojvodini, ili smo njiva koju treba preorati i pustiti da spava. ‘'