Ili „Staksnet", jedan je od najpoznatijih kompjuterskih virusa, koji je u fokus javnosti širom sveta za trenutak stavio priču za koju se verovalo da će ostati tajna, i u kojoj se na najširi mogući način prepliću kako globalni ekonomski tako i različiti geopolitički interesi. Kao i svet tehnologije pomešan sa jednim od onih najstarijih, rata - u ovom slučaju sajber ratovanja.
Naime, na blogu je do sada prilično puta pominjan (u stvari, već je i nekoliko blogova napisano na tu temu) čuveni, nikada zvanično potvrđeni, digitalni napad na najveće iransko postrojenje za obogaćivanje nukleranog goriva Natanz. Deo priča kretao se u sferi nagađanja i pretpostavki, misterioznih isečaka iz domena rekla-kazala, jednako kao i po mnogim drugim medijima. Ono što je novo jeste da je prošle godine izašao dokumentarni film „Zero days", u kome se na prilično otvoren i detaljan način govori kako o ovom izolovanom događaju, tako i posredno o čitavom fenomenu sajber ratovanja.
Sad, radi se o jednom od najpoznatijih slučajeva u kome je računarski virus ili malware upravljao radom nekog industrijskog postrojenja ili infrastrukturnog objekta. Doduše, u ovom slučaju u pitanju je bio prilično bitan pogon, strateška iranska fabrika za proizvodnju nuklearnog goriva (koje se može koristiti kako u mirnodopske tako i u neke druge svrhe). U njoj je pomenuti maliciozni softver preko računara za upravljanje tehnološkim procesom uspeo da uništi gotovo čitav pogon za obogaćivanje uranijuma (1/6 iranskih kapaciteta), sabotirajući rad centrifugalnih motornih pogona korišćenih u te svrhe.
Naime, mimo znanja fabričkih operatera „Staksnet" je samostalno menjao brzinu rotacije centrifuga na način koji im je nanosio trajnu štetu, gde su sve vreme radnicima na monitorima računara prikazivane ranije snimljene vrednosti brzina motora, na osnovu kojih bi se dalo zaključiti da je sve u redu. Štaviše, „Staksnet" je nedeljama ranije došao u kontakt sa fabričkim računarskim sistemom, sve vreme neprimećen autonomno pripremajući napad na postrojenje.
U detalje filma u blogu neću ulaziti, pošto se radi o po svoj prilici godinama planiranoj operaciji, tipa filmova o Džejmsu Bondu. Opet, iza svega pomenutog po svoj prilici stoji i neka šira priča. Između ostalog i ona o tome da ukoliko je tako nešto i moguće učiniti u jednom zaštićenom vojnom postrojenju, verovatno je moguće učiniti bilo gde. I to da koliko god, na primer, u ovom slučaju nuklearni program Irana možda i bio usporen - Pandorina kutija sajber rata pred očima čitavog sveta prilično je eksplicitno otvorena.
Jer, bar po filmu, sam je Iran u znak upozorenja u zemlji za koju je verovao da je izvorište "Staksneta" kasnije u najmanje dva navrata izazvao prilične probleme - prvi put upadom u računarski sistem jedne od najvećih naftnih kompanija, i drugi na čitav dan blokirajući kompletan sistem elektronskog bankarskog poslovanja zemlje. Da ne pominjem gomile primera koji su i u mnogim drugim sferama postali aktuelni zadnje vreme (na primer, optužbe o hakovanju izbora, i sl.).
Prema autorima pomenutog dokumentarca (ostavivši na stranu detalje vezane za sve moguće nivoe infiltracije koji se putem interneta, eterneta, ..., mogu ostvariti u infrastrukturi, komunikacijama ili privredi neke zemlje) jedan od većih problema jeste upravo i u tome što pravila digitalnog ratovanja na međunarodnom nivou ni na koj način još uvek nisu regulisana. Za razliku od, ne znam, na primer, međunarodne kontrole nukleranog, biološkog ili hemijskog naoružanja.
Naime, međunarodna kontrola ipak na određeni način između ostalog i pravno obavezuje nekog ko bi i posmislio da se određenog oružja lati, što je u slučaju "Staksneta" kao i ko zna kojih sve ne drugih oblika digitalnog ratovanja izgleda odavno već i učinjeno.
p.s.
Inače, sajber ratovanje je, po nekima, započelo 1982, kada je upotrebom softvera za upravljanje Transsibirskim gasovodom na istom izazvana havarija.