Po drevnom mitu kralj Mida od boga Dionisa po sopstvenom izboru kao nagradu dobio je specijalan dar: da sve što dotakne pretvori u zlato. Njegovo ushićenje trajalo je, kaže dalje legenda, do momenta kad je shvatio da se zlato koje nastaje kad bi dotakao hranu - ne jede. Onda je boga molio da čudesnu moć uzme natrag.
Izabrani kralj republike Srbije, Aleksandar Vučić od usuda i građana Srbije dobio je gotovo istovetan dar. Samo što njegov dodir ne proizvodi zlato, već, da prosti poštovano čitateljstvo - feces. I to od svega, sem od ljudi oko njega. I ne zato što su oni na njegov dodir i moć koju ima otporni - o ne! Već zato što mu, kao takvi, dolaze. Gotovi, sažvakani, svareni, izbačeni.
I zato On voli da, obraćajući se kobajagi svojim dvorjanima, govori o Nama i Njima. I uvek svojim Nama pripisujući ideje i osobine onih Drugih istovremeno Njih kaljajući sopstvenim izborima i nepočinstvima. Strašna je njegova želja da bude Oni, da ga Oni prime i priznaju kao svog. Otud, valjda, tolika mržnja i tolika zloba u njegovom pogledu i njegovim rečima kad Im se obraća okružen i obogotvoren od svojih govnonja, svestan koliko mu snaga i dar ne znače ništa i kakav ga jelovnik čeka svakodnevno, do večnosti, sa darom koji je stekao. Bez šanse i mogućnosti da ga Oni ikad prihvate praštajući mu onako kako on velikodušno prašta sam sebi.
U tom svom osvetničkom pohodu ispipao je svojom čudesnom, govnotvornom rukom sve: politiku, sport, crkvu, kulturu, medije, sve institucije (čast Šabiću kao poslednjem Mohikancu). U smradnu kloaku usisao je sve ideje i sve parole. Izvukao kiseonik iz javnog života ostavljajući političke protivnike da se praćakaju kao ribice na tepihu, mokrom od vode iz prslog akvarijuma. Stradali su četnici, Ćuruvija, Milošević, Maks Veber, Tito, Pekić, Murat - dodirom i rečju pretvoreni u nečist i gad.
Ostala je još jedna simbolička tačka koja viri iz mordorske pustoline srpske govnare: mrtvi Zoran Đinđić. I na petnaestogodišnjicu od ubistva došao je čas da i on bude dotaknut. Čas da Vučić u toj grotesknoj horor burlesci podsmevajući se svemu što je Đinđić bio i što simboliše, podigne spomenik - samom sebi. I dobrodošla je svaka Leni Rifenštal da taj čin učini veličanstvenijim i svaki novokupljeni relativizator da otpor učini besmislenijim. Tako je, eto, ovih dana, i Biljana Srbljanović postala Nebojša Krstić, dok su u žaru rasprava o estetici mnogi prečuli poslednji ropac etike..
„Bolje mi oko njih nego oni oko nas! A najbolje mi oko nas!" - poslednje su reči u poslednjoj sceni Radovana III. Strašna je i tragična sličnost tog prizora sa Srbijom u godinama najboljeg života.