Društvo| Kultura| Literatura| Ljubav| Moj grad

DEVOJČICA SA CRVENIM ŠALOM

Dragan Jakovljević. RSS / 31.01.2019. u 19:58


 
Mislio sam da ću taj 31. decembar 2004. godine upamtiti samo po jakoj prehladi, koja me je baš toga dana prikovala za krevet i ugasila nade kako ću tu Novu godinu dočekati u društvu prijatelja, u peštanskom kafeu “Boni i Klajd”. Taj lokal smešten je prekoputa kultnog “Central kafea”, u kojem su se u minulim vekovima okupljali peštanski Srbi. Kafe “Boni i Klajd” je u novije vreme preuzeo taj primat i postao naše omiljeno sastajalište, što zbog simpatične jednostavnosti svog enterijera, što zbog logike vlasnika da nije korektno vređati inteligenciju gostiju previsokim cenama.
 
I dok je jedan od dvojice mojih horoskopskih blizanaca, onaj koji uvek gunđa, mudruje i upozorava, govorio kako bi izlazak na snegom i ledom okovanu Vaci ulicu, u kojoj sam tada stanovao i koja je vodila do našeg kafea, za mene bilo veoma rizično, onaj drugi mi je šaputao da moja telesna temperatura od 39 stepeni i nije tako visoka da mi ne bi dozvolila da te večeri barem zavirim u naš kafić i pozdravim staro društvo. “Malo svežeg vazduha će ti dobro doći”, rekao je drugi blizanac i odmah me ubedio kako je vreme da krenem.
 
Već za koji minut bio sam u Vaci ulici i krupnim koracima grabio prema kafeu, srećan što će mi, makar i na trenutak, sivilo tog bolesničkog dana, veselijim bojama obojiti žagor dragih ljudi i vedrina njihovih lica.
 
A onda, negde oko polovine ulice, do mene je počeo da dopire predivan ženski glas i jedna setna pesma iz vremena kada je romantika bila sastavni deo naših života i kada je ljudi nisu skrivali. Zbog te francuske šansone uvek bih pojačavao radio, ma šta moji ukućani mislili o tome.
 
Ispred Angelineuma, nekadašnjeg srpskog ženskog internata, stajala je devojčica ogrnuta crvenim šalom, i svojim božanstvenim glasom pokušavala da oraspoloži prolaznike. Oni, međutim, nisu mnogo marili za darove koje im je devojka nudila. Video sam kako joj je jedan čovek pružio novčić i potom otišao, bez zadržavanja. Moji sugrađani su te večeri, poput mene, hitali na novogodišnji doček, a to je vreme kada su dame po pravilu opsednute svojim izgledom, a gospoda kalkulisanjem troškova koji im te večeri predstoje.
 
Jedan gospodin je na trenutak zastao pred devojčicom, koja nije mogla imati više od šesnaest godina, i nešto prokomentarisao ženi sa kojom je išao. Ona ga je, međutim, povukla za rukav i rekla: “Hajde, idemo. Da nešto vredi ne bi pevala na ulici”. Mislim da je devojčica čula njen komentar, jer je naglo ućutala, ali nisam imao utisak da ju je to uvredilo.Videvši da sam bio svedok ove scene, blago se nasmešila i rekla, na engleskom:
 
– Nije jedina, navikla sam.
 
Za zimske uslove, bila je obučena veoma lagano. Na nogama je imala letnje cipele, a kaputić koji je nosila nikako se ne bi mogao nazvati zimskim. Pružio sam joj novčić, zahvalio se na divnoj pesmi i posle par uopštenih rečenica koje smo razmenili, smislio plan. Objasnio sam joj da u džepu imam ulaznicu za novogodišnji doček, koju zbog bolesti neću moći da iskoristim.
 
– Veoma mi je žao… Ali mislim da mogu da vam pomognem. Evo, imam tu negde jedan aspirin. To mi je sva priručna apoteka. Sačekajte, pronaći ću ga…

Odmah sam je zaustavio, zahvalio se i objasnio da je moj nazeb prilično ozbiljan i da zahteva drugu vrstu terapije.
 
– Ali, bio bih srećan da me ti zameniš na dočeku. Društvo je sjajno i siguran sam da će ti se svideti. A ako ti se ne dopadne, posle večere i toplog čaja koji će te svakako okrepiti, možeš da odeš i nastaviš da pevaš. Šta kažeš na to?
 
Pogledala me je iznenađeno i uozbiljila se. U njenim svetlim očima video sam nepoverenje koje se graničilo sa pritajenim strahom i neizrečeno pitanje: “Šta smeraš sa mnom?”
 
Shvatio sam njenu bojazan i nisam želeo da insistiram ni na čemu. Predložio sam da zajedno prošetamo do kafea “Boni i Klajd” koji je bio samo stotinak metara dalje, jer smo se oboje složili da je ta lokacija vrlo frekventna, a time i pogodnija za njen ulični nastup.
 
Nisam zapamtio ime zemlje iz koje je došla, ali mi je u sećanju ostalo njeno kratko kazivanje o tome da nema roditelje, da je u Budimpešti samo trenutno i da želi da otputuje u Milano, čim sakupi novac za avionsku kartu. Iako je bila vrlo mlada, imala je ponašanje zrele, ponosne osobe.
 
– Koliko košta karta do Milana? – upitao sam je, trudeći se da to učinim što naivnije, tonom radoznalog turiste. Umesto odgovora, prostrelila me je pogledom, a zatim promenila temu.
 
Kada smo otvorili vrata kafea “Boni i Klajd”, zapahnuo nas je miris kuvanog vina i veseli, poluglasni žamor, kakav se u inače tihoj Budimpešti može čuti samo u vreme novogodišnjih praznika. Primetio sam da je devojčica prethodno pažljivo osmotrila ambijent kafea čiji je veći deo zastakljen i pogledom okrenut prema ulici. Nijedan deo tog prostora nije bio skriven od pogleda prolaznika. Videvši to, povukla me je u stranu i rekla:
 
– Moram da vam se izvinim zbog malog nepoverenja koje sam imala kada ste mi spomenuli odlazak na večeru. Znate, ima svakakvih ljudi i svakakvih mesta… Sada vidim da su vam namere bile časne i da ste dobronameran čovek.
 
– Znači li to da ipak ostaješ? – upitao sam je.
 
– Pa… Mislim da bih ostala, da se malo ugrejem i eventualno popijem čaj. Posle moram natrag na ulicu, jer je ovo vreme kada verovatno može nešto da se zaradi. Ljudi su veseliji i lepo raspoloženi pred Novu godinu, pa eto, možda se nekome i dopadne moje pevanje… – rekla mi je i pomalo stidljivo pogledala u pravcu mojih prijatelja.
 
Odgovorio sam joj da imam odličan plan, ali da je uslov da ona ne komentariše ono što ću sada reći. Obećala je.
 
Otišao sam najpre do šefa našeg nevelikog kafea, a potom i do mojih prijatelja i rekao da mislim da nije red da Novu godinu dočekujemo uz muziku sa radija.
 
– Ako si mislio da nam ti pevaš, računaj da je već fajront – rekla je moja prijateljica Edit, kojoj su bile vrlo dobro poznate moje glasovne mogućnosti.
 
Nastupilo je kolektivno olakšanje kada sam im rekao da nemam tu nameru, ali da sam doveo nekoga ko to mnogo bolje radi od svih nas. Upoznao sam ih sa mojom novom poznanicom, koja nije mogla sa sakrije zaprepašćenje zbog moje najave.
 
– Ali, kako ću… Ja ne znam njihov jezik, ne znam ni kakvu muziku oni vole… – rekla mi je zabrinuto.
 
Uveravao sam je da ne treba da brine, jer moji prijatelji i ja imamo veoma sličan ukus i da moja zamisao ne podrazumeva celovečernji koncert, već samo nekoliko šansona po njenom izboru. Edit sam potom došapnuo da ovo gostovanje nije besplatno i zamolio je da pri kraju dočeka, diskretno, organizuje među našim prijateljima sakupljanje novca za gošću.
 
– Molim te, organizuj to tako da konačna suma ne bude manja od cene avionske karte za Milano – rekao sam joj i tutnuo joj u ruku svoj prilog.
 
– Si šefe! Računaj da je to već završeno. I hvala ti na ovom divnom iznenađenju! – dobacila je i poslala mi poljubac.
 
Osećao sam da moja temperatura uzima maha i posle jednog ispijenog čaja izvinio sam se prijateljima što moram da ih napustim. Devojčici sam pružio svoju vizit kartu i rekao da mi se slobodno obrati ako joj bilo šta bude potrebno dok je u Budimpešti.
Pocrvenela je i oborila pogled.
 
– Hvala vam, moj slučajni, nepoznati prijatelju… – rekla je tiho, a kada me je pogledala, spazio sam suze u njenim očima.
 
– Nijedno prijateljstvo nije slučajno – odgovorio sam. – Kažu da suze za vreme dočeka ne čine dobro, a osim toga, mi ćem
o se nekada i negde svakako ponovo videti, zar ne?
 
– Hoćemo, obećavam! – rekla je i poljubila me u obraz.
 
*
Od tada do danas, moje staro društvo iz kafea “Boni i Klajd” se osulo. One koji su otišli zamenila su neka nova lica, ali u taj kafe, ko zna zašto, više ne odlazimo na dočeke Nove godine. Međutim, posećujemo ga u drugim prilikama, posebno zimi, jer se tamo i dalje služi najbolje kuvano vino u Pešti.
 
– Hej, tražio te je neko ovih dana – doviknuo mi je nedavno Andraš, koji u tom kafeu već godinama radi kao konobar.
 
– Kako to misliš, “neko”? I zašto ovde? – bio sam iznenađen, jer me još niko nikada nije tražio u kafiću u koji tek povremeno navraćam.
 
– Ne znam, prijatelju. Dolazila je neka žena i pitala za tebe. Znala je samo tvoje ime, a pošto je srpsko, odmah sam znao o kome se radi. Rekao sam joj da retko navraćaš, ali da postoji mogućnost da ćeš biti tu pred Novu godinu, jer su u ovo vreme ljudi malo slobodniji. Posle je dolazila sa nekim pratiocima, a kada je ponovo došla sama, uspeo sam da je slikam telefonom. Evo, pogledaj, možda je poznaješ.
 
Na fotografiji je bila meni nepoznata žena, lepa i očigledno veoma negovana. Videlo se da u ruci drži neke papire.
 
– Da li je nešto ostavila za mene? – upitao sam.
 
Andraš se počešao po čelu, kao da pokušava da se priseti, a onda nešto upitao svog kolegu za barom. Ovaj je iz stola izvadio beli koverat i pružio mi ga.
 
Nisam tada očekivao ništa prijatno, ili barem ne interesantno, znajući da razni misionari i akviziteri koriste svaku priliku da ubede ljude kako je ono o čemu imate sasvim različite stavove zapravo idealno za vas.
 
Ali, ovoga puta nije bilo tako. Iz koverta je izvirilo nekoliko ulaznica za koncert. Pisalo je da milanska Skala u Budimpešti organizuje novogodišnji koncert dve svoje vodeće operske zvezde, koji je trebalo da bude održan upravo toga dana. Na priloženom programu nalazila se fotografija sa likom, koji mi je odnekud bio poznat.
 
– Hej, Andraš, pa to je ona! Neverovatno! – uzviknuo sam konobaru koji ništa nije shvatao. Video sam da nije ni stigao da se usredsredi na moju priču, jer mu je pogled bio usmeren nekud iza mene, prema izlazu.
 
U tom trenutku neko me je kucnuo po ramenu i rekao:
 
– Devojčica sa crvenim šalom je ispunila svoje davno obećanje. Sećate li ga se još uvek, dragi moj peštanski prijatelju?
 
Okrenuo sam se i ugledao one oči, koje su pre petnaest godina na istom ovom mestu bile uplašene i tužne. Sada su zračile srećom, ali su, kao i one davne večeri, bile ispunjene suzama, koje tek što nisu skliznule niz rumene obraze žene čiji se lik nalazio na ulaznicama za koncert.
 
Zagrlila me je i ne znam koliko je vremena prošlo u našem ćutanju. Verovatno ne više od nekoliko trenutaka, koji su mi se činili dugi kao večnost.
 
– Da, moja mala poznanica iz Vaci ulice je ispunila obećanje i ponovo došla, ali sada kao zvezda, zar ne? – rekao sam s ponosom, koji nisam skrivao.
 
Pocrvenela je isto kao i one večeri, što mi je govorilo da je slava nije promenila.
 
– Ne bih to tako nazvala… Možda sam uspela u poslu koji volim, i to zahvaljujući čoveku pred kojim sada stojim. To je sve po čemu sam, možda, pomalo drugačija. Hvala vam, od srca – rekla je i poljubila me u obraz, kao i one novogodišnje večeri, na rastanku.
 
Mora da sam u trenutku i sam pocrveneo, a da bih prikrio svoju zbunjenost, pogledao sam na sat. Učinila je to i ona i zaključila da je do početka koncerta ostalo još svega sat vremena.
 
– Hajdemo, vreme nam izmiče! – rekla je, blago me dodirnuvši i krenula prema automobilu u kojem nas je čekao vozač. Dok smo koračali, primetio sam kako nas neki od prolaznika sa interesovanjem posmatraju. Dva para su se okrenula za nama i bilo je očigledno da su je prepoznali.
 
Seli smo i automobil je pojurio u pravcu Arene. Kada sam, usput, pogled bacio na sedište pored mog, ugledao sam nešto za šta mi se učinilo da je mali odevni predmet. Raširio sam ga i ugledao šal žarko crvene boje. Bio je pleten rukom i pomalo pohaban.
  
– Hej, pa ovo je… – izustio sam, ali me je moja saputnica prekinula svojim značajnim pogledom i osmehom koji mi je rekao sve što sam želeo da znam.
 
Kada je automobil usporio, nekolicina ljudi je sa zanimanjem i osmesima gledala u našem pravcu.
 
– Nisu jedini, navikla sam – nasmejala se. Oboje smo znali da je to rečenica koju je izgovorila i one ledene večeri, dok je slušala uvrede prolaznika kojima je želela da ulepša prednovogodišnje veče.
 
U tom trenutku, vozač je otvorio vrata i pred nama se ukazao deo jednog novog sveta, meni gotovo nestvarnog. To je svet u kojem danas srećno živi devojčica sa zaleđenog pločnika peštanske Vaci ulice i ljubomorno čuva svoju najveću dragocenost: stari, crveni šal.

Atačmenti



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nsarski nsarski 20:28 31.01.2019

Nikako da se odlučim

Da li je ovo priča o zimskom susretu

Ulazis u nas kafe, lepa k’o ruza
i k’o da zastaje dah svima na tren
da li si ti java il’ san, pesmo moja
da li za mene mirise cvet ljubavi




Ili crvenom šalu?

Черевићан Черевићан 21:36 31.01.2019

песме маам

– Hej, pa ovo je…

ганутљива причица ....баш легла
линкујући време сад са бившим,
- добро чини и сличном се надај
ухом бубња немош' дага'с лишим
st.jepan st.jepan 23:32 31.01.2019

...

Lepa priča.
Takoreči histoire.
Podsetila me na jednu ženu koja mi se, pri svakom slučajnom susretu, a to biva svakih par godina, besi o vrat i vrlo egzaltirano mi priča kako sam joj jednom davno, kad je bila studentkinja, tumbe promenio život.
Nikad je ne prepoznam, nikad ne zapamtim ni njeno ime, ni njenu priču o mom epohalnom činu.
Evo, ni sada pojma nemam o čemu se tu radilo, ali znam da sam pri svakom evociranju zaključivao da je to bila bedastoća jedva i pomena vredna.
sesili sesili 10:45 01.02.2019

Kad bi svi, ljudi na svetu...

...učinili i neki manji napor, pomogli nekome, dali a ne očekivali ništa za uzvrat, kako bi svet bio jedno divno mesto. Mnogi, doduše, ne iskoriste šansu, mala je znala šta hoće i to ostvarila. Reči nemama, samo
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 11:19 01.02.2019

Re: Kad bi svi, ljudi na svetu...

Hvala, Sesili!
kosta.babic kosta.babic 09:59 04.02.2019

DEVOJČICA SA CRVENIM ŠALOM

Divna i prelepo napisana priča.
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 15:18 04.02.2019

Re: DEVOJČICA SA CRVENIM ŠALOM

Hvala!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana