15. januar
Odlomak iz novog bloga koji je upravo izašao. :)
Napokon sedam na bicikl i poslednjim snagama okrećem pedale. Još malo pa će ona okuka, nakon koje ću imati leđni vetar. Prolazim policijsku kontrolu – one se nalaze na ulazi i izlazu u svaki grad – vozeći asfaltnim delom, jer mi se žuri da nekako okončam današnji strašan dan. Nemam više ni mentalne ni fizičke snage za sve ovo.
„Hey!“, začujem pored sebe, prepavši se.
Biciklista, cikloputnik sa malim urednim bisagama i, uopšte, sve na njemu je čisto i uredno kao da je upravo izašao iz prodavnice planinarsko-biciklističke opreme.
„Odakle si?“, pita me.
„Srbija. A ti?“
„Holandija“, odgovori.
Utom pristiže i žena u identičnoj jakni, na istovetnom biciklu i sa istim bisagama kao i njen partner. Tvrde da su vozili sve vreme, uprkos vetru. Misle da ja nisam mogla da održim ravnotežu zbog tog ogromnog tereta koji imam. I vrlo verovatno jesu u pravu, ali ih u ovom času mrzim. Lepo osećam kako ih mrzim. Sećam se slične situacije na Himalajima, kada mi je grupa Nemaca koji su vozili bez bisaga, u organizovanoj turi, tvrdila kako su sve vreme uspevali da ostanu u sedlima. Kako sam samo likovala u sebi kad sam ih dva-tri dana kasnije srela kako guraju bicikle uz ne toliko oštru uzbrdicu, kao i ja. „Aha, vozite vi sve vreme, nije nego“, pomislila sam u sebi.
Znam da je detinjasto i da mi nisu oni krivi, ali je jače od mene. Muškarac priča kako su prešli preko sto kilometara od Toluhina i kako će sad najpre da nađu piceriju, jer su mrtvi-gladni, a onda vaj-faj kako bi rezervisali neki smeštaj. Pošto su nesumnjivo brži od mene, a i kiša pada sve jače, pozdravim ih uz ono uobičajeno „vidimo se“. I ubrzo ih izgubim iz vida.
★
16. januar
Sinoć stigla do granice u San Sebastijanu (možete videti na mapi na mom sajtu) i sad prelazim na čileansku stranu. Do Porveura, odakle imam feri za Punta Arenas, gde ću ići i da planinarim, ima oko 150 km uz jak čeoni vetar. Srećom, na tri mesta postoje neki objekti, zakloni, u kojima se može prespavati. Kad se dokopam Punta Arenas i kasnije krenem Carretera Austral, čileanskom rutom broj 7, neće biti ovakvih vetrova.
Tako da znate ako me nema par dana. :)
★
17. januar
U Patagoniji postoje brojne 'refugios' - planinarske barake, kako bi glasio najpribližniji prevod. Međutim, refugios postoje i duž velikih puteva, a prvenstveno su (bile) namenjene vozačima kamiona. U njima bi mogli da se ogreju, nekad istuširaju, prespavaju, a sve to besplatno. Danas ih gotovo isključivo koriste cikloputnici i motoristi.
Ova u kojoj sam odsela, minijaturna je i namenjena je za dve, najviše tri osobe. U prizemlju ima ugaonu klupu, sto i furunče, a na galeriji je dovoljno mesta za dva dušeka, mada bi i troje moglo da se stisne. Toalet je ispred barake, u odvojenoj prostoriji.
Pošto refugios nema ključeve, a mene onespokojava ideja da spavam sama u otključanoj kućici do puta, to sam se setila kako da se obezbedim za svaki slučaj, blokirajući bravu iznutra (gledala toliko puta u filmovima), dok je zamračivanje moja ideja.
Kroz prozorčić na galeriji videla bih ko dolazi pa bih onda sišla i otvorila. Bilo je puno posetilaca: turistička grupa u minibusu, italijanski bajkpeker na putu za Ušuaju, nemački par koji putuje kombijem... Svraćali su iz raznih razloga, a ja sam ih 'ugošćavala'. Ipak, na kraju sam bila jedini gost u ovom refugiesu.
★
19. januar
Jedan uobicajeno vetrovit dan na Isla de grande u Patagoniji. A nije da sam bas pero laka kategorija :(
No uskoro ce biti mnogo bolje, samo da se dokopam podnozja Anda. :)
Sutra stize i novi blog za pretplatnike, a galerija fotki za sve vas koji me pratite.
★
20. januar
Samo da vam javim da je danas prvi dan bez vetra i osecaj je neverovatan! Yeaaah!
Stigla u Porvenir, odakle sutra imam feri za Punta Arenas. Prema prognozi, i prekosutra kad budem nastavila rutom 9, vetra skoro da nece biti. Sreca, sreca, rados'!
A ovo iza mene je spomenik u obliku ritualnog ogrtaca Selk'nam Indijanaca, koji su ovde ziveli. Crni trougao na vrhu je kapuljaca, a dole se vide i noge. Lepo je sto i u Argentini i Cileu barem na ovaj nacin cuvaju secanje na istoriju.
★
21. januar
Večernji i jutarnji program - nikad dosaditi :)
★
22. januar
Izašao je video o usponu na vrh Cerro Guanaco, pa bacite pogled na moj YT kanal. :)
A ovo je odlomak iz bloga o tom penjanju:
"Još malo, još samo malo! Već sam kod samog ruba planine, a pogled prema Čileu otvorio se i na skrivena jezera iza onog prvog niza planina. Nestvarno je lepo. I zahvaljujući toj lepoti i nastavljam dalje, uporno, sporim koracima do samog vrha.
Nema reči da se opiše pogled koji se odande otvara. Stojim presrećna, bez daha i doslovno i metaforički, ne znajući šta bih pre gledala, koji prizor bih pre fotografisala ili snimila kamerom. Kako dočarati toliku lepotu ljudima koji nikad neće doći ovde? Ima zaista prizora koji se ne mogu preneti čak ni kamerom, iako istrajno snimam iz raznih uglova i sa svih strana.
Pravim i nekoliko selfija, pa onda sednem na jednu glatku stenu i, poput svih koji su se već uspenjali, samo sedim i uživam u pogledu. Bila sam na Himalajima, bila sam na indonežanskim vulkanima, bila sam na japanskim planinama na ostrvu Hokaido, prešla Kavkaz… ali ovo je najlepši prizor od svih koje sam do sad videla."
★
23. januar
Iz sumice pokraj puta izleteo je na biciklu, rascupan, preplanuo, sa osmehom oko pola glave.
"Hej!", javio mi se.
"Hej", uzvratila sam skrecuci prema parku na mojoj strani puta. Bilo mi je vreme za uzinu i ma koliko ovaj lik izgledao zanimljivo, nije mi se sad pricalo s njim.
Ali on je krenuo za mnom.
"Govoris engleski?"
"Naravno."
"Odakle si?"...
I tu krenuse pitanja.
On je Kristof, poreklom Nemac, ali rodjen u Namibiji, gde je proveo ceo zivot. Bavio se proizvodnjom namestaja, a onda je pre dve godine sve prodao, kupio veliki kamper i od tada on i supruga putuju. Trenutno je zarobljen na izlazu iz Punta Arenas jer ceka da mu stigne neki deo za karavan. Vec dve nedelje.
"Poceo sam da puno jedam i pijem pa sam zato kupio ovaj bicikl dok cekam", kaze.
Onda mi prica kako nije zeleo da vise bude deo sistema. Kako se nista ne menja i uvek su isti metodi manipulacije. Posle godinu i po putovanja po Africi, vratili su se na kratko kuci i zatekli sve identicno kako su ostavili - kao zamrznuto u vremenu.
Onda me ispituje o mom putu, iskustvima, kako se finansiram...
Sedimo i pricamo dok ja uzinam (Kristof je odbio da mi se pridruzi), pitamo jedno drugo cak i neke sasvim privatne stvari, ali to niko ne dozivljava kao indiskretno. Naprosto, zivot na putu cini vas mnogo otvorenijim.
Tako dodje vreme da nastavim dalje. Grlimo se kao stari znanci.
"Srescemo se mi, stici ces ti mene kad nastavis karavanom", kazem.
"Onda cu se zaustaviti da se pozdravimo", obecava Kristof. "Moj karavan je jarko narandzaste boje, ne mozes da ga previdis."
"Deal", kazem, zagrlimo se jos jednom i onda krenem.
Razlog zasto mi se uprkos svim teskocama Patagonija toliko dopada je i taj sto ima nebrojeno putnika i nomada svih profila. Sa nekima se upoznam i kliknem iz prve kao sa Kristofom, i takvo poznanstvo ulepsa mi dan.
★
24. januar
Sviće nad stepom.
Dobro jutro. :)
★
26. januar
Zaglavljena sam na 30 km od Puerto Natalesa. Jutros sam krenula u 03 h, pošto ujutru manje duva, ali sam ugrabila samo sat i po bez vetra. Prognoza je da će duvati između 55 i 65 kmh do 21 h uveče. Sakrila sam se u staničnu kućicu ispred jednog hotela, u kojoj ima čak i struje. Hladno je, cvokoćem i skakućem da bih se zagrejala, ili je to meni zima ušla u kosti.
Od polaska iz Punta Arenas 22. januara, imala sam samo jedan dan bez vetra, drugi dan sa ledenom kišom i vetrom, i potom dva dana sa vetrom jačine 55 km/h. U ovim potonjim, morala sam da se prilagodjavam i vozim noću, pre svitanja, dok ne počne da duva, a jednom sam i bežala deset kilometara natrag, do prvog zaklona.
Spavala sam u refugies pokraj puta, u razrušenoj sablasnoj kući, pored izumrle šume sa neprijateljskim ptičurinama.
Prehladila sam se i brzinski zalečila. Izgubila rezervnu bocu sa benzinom za gorionik, pa sam kuvala na gorioniku na drva. Upoznala sam nekoliko novih putnika - nomada. Nagledala se stepskih prostranstava i nepreglednih rančeva...
...Imam toliko toga da vam ispričam pre nego što nastavim dalje, samo da se dokopam grada i smeštaja, da malo danem.dušom pa da se raspišem, sredim fokte, ažuriram mapu...
Dotle, evo par najupečatljivijih fotografija i jedan video u prvom komentaru kako to izgleda, doduše, ovo je još bilo u Tierra del Fuego, ali nema mnogo razlike.
★
28. januar
Odlomak iz novog bloga koji je upravo izašao:
"Mesto je veoma dobro, a greje me i sunce, pa otvaram solarne panele i punim baterije. Šator sam dodatno zašittila tako da ne duva ispod spoljašnjeg krila i leškarim udobno zavaljena na svojoj podlozi, kad nešto padne na krov – zvuk kao od velike kapi kiše. Jedna. Dve. Pa nekoliko jedna za drugom. Pogledam, ali iznutra ne deluje kao da je reč o kiši. Tupkanje se nastavlja pa izađem napolje da proverim. Neke zelene bobice veličine oko pola centimetra padaju iz one krošnje. Ne, ne padaju, nego ptica – ptičurina zapravo – stoji gore na grani i gađa moj šator. Bez sve šale.
Već sam doživela nešto slično u kazaškoj stepi. Tek sam bila ušla u nju, i dokopala se nekog seoca usred kojeg se nalazila ograđena poluizumrla šuma kao ova ovde. Sa otvorenim kapijama. Krijući se od vetra (jer u svakoj stepi vetar briše), ušla sam unutra i smestila se, ne obraćajući pažnju na tlo prekriveno ptičjim perjem. Auuuh, kada su predveče počele da se vraćaju u svoja staništa. Kad je to zagrajalo sa svih grana, krešteći na mene – strano telo usred njihove teritorije. Hičkok uživo, samo što me nisu i fizički napale. Toliko su graktale i kreštale da sam izdržala pola sata i onda sam se pokupila i premestila izvan ograđenog prostora.
E zbog toga sam sigurna da ova ptičurina gađa moj šator. I krešti na mene. Pridružuje joj se i druga, ali ovog puta nemam nameru da se pomeram, a i nemam gde. Uostalom, izvan sam njihovog poseda. Zato uzmem svoj sklopivi planinarski štap, otvorim ga najduže što može, vežem peškir za njega i počnem da mlatim prema krošnji sa kreštalima. Uspešna akcija, jer vrlo brzo odustanu i odlete. Ostatak dana provodim u potpunom miru."
Što se planova tiče, ostaću još dva-tri dana u Puerto Natalesu, dok se vremenske prilike ne poboljšaju, a onda da biciklom krenem kroz Torres del Paine, jedan od najlepših nacionalnih parkova u Patagoniji.
Stay tuned :)
-----------------------------------------------
Na blog se možete pretplatiti za 1 eur mesečno i na taj način ujedno doprineti da ovo putovanje ostane samoodrživo. Sve info na mejl ciklonomad@gmail.com