Ova prica je malcice bajata, ali zenevski veoma aktuelna...
Pre par godina, preselimo se mi, sve lepo slatko i cisto i prve komsije nas pozovu na veceru. Komsinica naucnica, Italijanka, muz profesor, sve lepo i kako treba. Kaze ona meni : veceras igraju Srbija i Italija pa da gledamo. Ja totalno naivno pitam : a koji sport je u pitanju ? Ona proguta knedlu i tiho kaze : pa fudbal ! Bilo je potpuno jasno da njen nacionalni ponos zahteva gledanje tog spektakla. Meni malo neprijatno, znam da o fudbalu ne znam nista, ali moj muz saopsti kako samo treba pratim pogledom loptu i sve cu da ukacim.
Posle vecere, svi lepo obuceni, atmosfera malo nategnuta, sednemo pred TV ekran. Svako ima casu vina u ruci. Ja pratim loptu, pratim igrace, bas se onako trudim da budem aktivna. U neko doba, sto od vina, sto od preterane intelektualne aktivnosti, meni se prispava. Pada mi glava, a muz malo, malo pa me mune da se probudim. Komsije se neprijatno zgledaju...
Tokom poluvremena, posluze kafu, ja se definitivno povratim u zive! Trci lopta, trcim i ja (pogledom) za njom. U neko doba, pokusam da se ukljucim u opstu navijacku atmosferu i pametno izjavljujem: Evo vidi kako sad srpska ekipa dobro igra! Bas se vidi da su se poboljsali u drugom poluvremenu.
Moj muz slozi ocajnicku facu i prosapuce (s puno paznje i razumevanja jakako): U poluvremenu se menjaju golovi. Zato ti se cini da bolje igraju. Potpuno zblanuta shvatim da je to jedno od najfundamentalnijih pravila doticne igre i da je moje neznanje veliko ko kuca!
Komsije se vise nisu zgledale, ali mi je bilo jasno da nas vise nikad nece pozvati na gledanje neke fudbalske utakmice. Tako i bi.