Uspešno čuvam decu, tuđu i svoju. Sve radnje radim. Zabavljam ih, uspevam da ih nagovorim na nemoguće - da se okupaju, da spavaju, da jedu, da uče. Čuvam i pse. S njima je još lakše nego s decom. Zašto onda ne bih umeo da pričuvam mačku? Mačka je najmanje zahtevna.
Elem, otišli prijatelji s decom na more, a meni palo u zadatak da pričuvam mače, privremeno, na nekoliko dana dok redovna mačkočuvarka ne stigne. Šta tu može da pođe po zlu? A meni prijateljica kaže pre polaska: Važno je da preživi. Pazi sad nje, dramoserke. Mačke je evolucija dizajnirala da prežive sve i stvašta. Treba im samo ponekad dati hrane I vode, a i bez toga bi opstale.
Inače nismo se loše slagali mače i ja. Ja ga ignorišem a ono mi se muva oko nogu. Jedino je malo komplikovanije kad sednem pred TV. Mačetu je do druženja pa se uzvere na mene i grebucka me kandžicama. Tu ga ja malo šutnem, a ono se odmah vrati da se pentra po meni. Tako trista puta. Sve dok nisam posustao. Legnem i taman zaspim a ono se nekako ušunja u sobu i gricka mi prste na nogama. Šutnem ga. Ali to ga, izgleda, loži pa mi još živahnije nasrće na stopala. Nemam kud. Izbacujem krlju iz sobe i zaključavam vrata. Spavam. Ne sanjam mačke. Ne impresioniraju me baš.Kad sam se vratio s jutarnje kafe nešto mi je bilo pusto. Nešto mi je nedostajalo. Postalo mi je jasno u kom grmu leži zec tek kad sam seo da odgledam vesti na TV-u. NIko se ne penje po meni! Gde li se denulo mače?
- Mac, mac, mac, ’De si maco?…
Ceo sam stan prenjuškao. Sav sam nameštaj podigao, Mac, mac, mac... u sve ormane zavirio, Mac, mac, mac... nema gde nisam tražio, Mac, mac, mac...
Kakav sam luzer! I to bukvalno. Daju mi mače, a ja ga izgubim pod neobjašnjivim okolnostima! Ko će d ami poveruje da su vrata bila zatvorena i da je mače skočilo s prvog sprata kroz prozor? Gledam dole i zamišljam gde je moglo da padne. Nigde nema krvavih mrlja. Dakle, najverovatnije je živo . Ali gde je?
I provedem popodne smucajući se po kraju. Mac, mac, mac... Zavirujem pod kola… Mac, mac, mac... Obilazim dvorišta. Mac, mac, mac... Zavirujem u podrume. Mačaka ima broja im se na zna, svih boja i veličina, ali mog mačeta nigde. Raspitujem se po kafićima.
- Da niste, slučajno, videli mače? Malo. Ovoliko. Skroz crno. Ostavila mi ga neka deca da im ga čuvam i pobeglo mi je.
- Pojaviće se. – kažu. Lako je njima da budu opušteni. Nisu ga oni izgubili. Te noći sam sanjao mačku. Crnu. Malu.
Budim se rano. Ponovo proveravam pločnik ispod svih prozora. Zaista nema nikakvih tragova. Ponovo virim pod kola. Mac, mac, mac… Iz kafića neko dobacuje ...
- Mijjaaaooooooooo, mijjaaaooooooooo!
To je stvarno nehumano. Poverenje je u pitanju, dečja osećanja, život nemoćne životinjice a oni mjauču za mnom i uživaju u mojim mukama. A mačeta nigde. Vraćam se kući. Telefonom se žalim drugaru. On ne kapira moju muku.
- Čekaj, u čemu je frka. Uhvati mače. Bilo koje mače. Puna su ih dvorišta. samo ga operi.
- Gde da nađem crno i tačne veličine? Provaliće deca.
- Kolika su deca?
- Mala.
- Kad se vraćaju?
- Za mesec dana.
- Ma daj, šta ti je? Nemaju deca pojma. Nema šeme da provale. A ako i posumnjaju reci kevi da im objasni kako se mačke menjaju dok rastu. Jednom sam čuvao hrčka od sestrinog malog. Crkao mi drugi dan. Bacim pokojnika u đubre i kapiram jedna obaveza manje. Tek pretposlednji dan odem i kupim drugog. Jedino što se više nisam sećao koje je boje bio onaj što je umro. Posle vidim neku sliku, a hrčak skroz druge boje. Deca ništa nisu primetila. Još su bila srećna što je tako porastao. Dakle, nemaš frke.
Jeste podvala, al nemam izbora. Utrapiću deci neko mače ali ipak mora da bude crno. Nije fora da ih baš toliko pravim budalama. Zato zovem Društvo za zaštitu životinja. Dobre vesti. U gradu ima par punktova gde se dele životinjer za usvajanje. Krenem. Na prvom mestu desetak kerova i tri mačke - bela, žuta, šarena… Ipak pokušavaju da mi uvale mače. Na drugom mestu ko zna koliko mačaka, ali nijedna crna… I tu gledaju da mi uvala šta imaju. I oni veruju da deca neće provaliti razliku. Počinjem da paničim. Čim sam stigao kući opet zovem Društvo za zaštitu životinja
- Situacija je veoma ozbiljna. Nađite mi crno mače!
U međuvremenu svako malo s ulice se začuje mjaukanje. I svaki put nasednem i istrčim na porozor. Mačke, naravno ni od korova. Samo mi se s trotoara ceri moj drugar Mića. Izgleda da nema pametnija posla nego da mi iz sadisticke zabave mjauče pod prozorom.
Iz Društva za zaštitu životinja mi je stigla lista ljudi koji imaju mačiće za usvajanje. Telefoniram ali mi ide prilično traljavo. Jedni podelili mačke, drugih nema kod kuće, treći imaju različite mačiće ali ne i crno. Na kraju, iz dvavdest i nekog pokušaja, napokon mi se osmehuje sreća. Nalazim dva crna mačeta koja odgovaraju opisu. Ali u Lazravecu. Vlasnici su više nego predusretljivi.
- Jel dečko ili devojčica? – pitaju.
Zapanjujuće promućurno pitanje! Taj mi je aspekt problema bio skroz promakao. Otkud znam da li je dečko ili devojčica?! Znam da se zove po nekom liku iz Simpsonovih. E, sad, da li je Lisa ili je Bart ili Megi, to već ne mogu da se setim.
- Sačekajte – kažem i zovem vlasnicu mačeta na roaming. Nedostupna je a nema se vremena. Sutra predajem dužnost i neće biti zgodno predati kuću bez mačeta. Solomonsko rešenje je uzeti oba, a kad utvrdim da li mi treba muško ili žensko, zadržaću pravo, a ono drugo u dvorište, kao rezervu. Uto zvoni neko na vratima.
- Ko je?
Dušan, dobri čovek, komšija. Video koliko sam razluđen pa prošetao po dvorištu i uhvatio mače pod sumnjom da je moje. Proučavamo ga zajedno. Crno je. Deluje da je po veličini taman. Samo je malo štrokavao, ali vuklo se po podrumima, kako da ne bude.
- Jel to to? - pita komšija.
- Valjda jeste.
- Siguran si?
- Pa... siguran nisam, ali kao da jesam.
I pustim mače u kuću. Ali odmah pozatvaram prozore, za slučaj da mu opet padne na pamet da se strmoglavljuje. Gospođi koja me je zamenila na svetlom zadatku ostavio sam cedulju s lazarevačkim telefonskim brojem i porukom: “Ako se mače izgubi, na ovom broju ima isto takvo.”
***
Pre neki dan navratim kod prijatelja a mačeta nema .
- Gde je?
Nemaju pojma. Nema ga već par dana. Valjda je u dvorištu. Pritom, niko se oko toga ne uzbuđuje.