Slobodan uveren da i dalje vlada situacijom repetira pištolj i posle trećeg dijaloga puca duhu u noge. Duh uhvati tane u letu i vrati mu ga bacivši ga.Naredni put Slobodan puca u grudi. Duh mu opet uhvati i vrati zrno. Slobodan, vidno preplašen, nanišani i puca u glavu duha. Duh brzom reakcijom uhvati metak i precizno bacivši pogodi Slobodana u čelo. Slobodan se stropošta na pod kao da nema ni jedne kosti i ni jednog mišića u telu. Ubrzo u crkvu utrče kolege i iznesu Slobodana. Upornom primenom tehnike reanimacije, nakon dvadeset minuta uspevaju da probude i dalje vidno rastrojenog Slobodana. Čovek u dubokom šoku, sav drhti i urinira u sopstvene pantalone.
Od kad sam ja počeo da blogujem i moj otac prof dr Ivan Jovanović je dobio elan da realizuje svoju davnjašnu želju i zapiše priče koje je doživeo ili mu je, pak, pričao njegov otac artiljerijski pukovnik Jovan Jovanovic. Uzgred, u našoj porodici vekovima su u upotrebi samo tri muška imena: Milan, Jovan i Ivan. Počinjem sa pričom koju je moj pokojni deda Jovan ispričao mom ocu.
Dakle imam veliku čast i zadovoljstvo da ugostim svog oca na blogu. Tata, izvoli:
Susret s duhom
Pred proboj Solunskog fronta 1917. godine srpska i bugarska vojska su bile ukopane u rovove, na malom rastojanju, koja je zahtevala veoma oprezno ponašanje. Nakon rata je ostala priča koju Srbi rado pričaju, u koju može da se veruje ili ne veruje.
Te 1917 godine, rovovi su bili toliko blizu da su zaraćene strane mogle medjusobno da razgovaraju i podjebavaju. Srbi su, navodno, nekoliko puta prodali štos sa prozivanjem. Neki grlat kaplar vikne na bugarskom, vrlo odsecno, kao na prozivci prilikom smotre:
“Arsenov!”
I pošto se niko ne javi on upita:
“Ivanov!”
U bugarskom rovu isprsi se neki Tuta u stavu mirno i kaže:
“As”
Spreman srpski snajper ga pogodi po sred čela i ovaj padne mrtav. To se desilo još 2-3 puta na različitim delovima fronta. Na kraju se Bugari dosetili i pokušali da zeznu Srbe na sličan način isto prozivajući:
“Jovanović!”
Pošto se niko ne javi Srpski kaplar se prodere
“Koj kaza Jovanović?”
“As” ...
I opet metak u prsa.
Ta vrsta zabave je bila vrlo brzo pročitana i nije mogla da se dalje upotrebljava. Kasnije, danima se ništa nije dešavalo osim sporadične, često i nasumične snajperske vatre. Prećutno su i Bugari i Srbi sveli nepotrebno gubljenje energije i rizikovanje na minimum.
Atmosfera u rovovima postala je veoma monotona. Nije bilo struje za svetlo u šatorima pa nije bilo tablića. Nije bilo struje za radio pa se nije mogla slušati ni muzika. Sve u svemu mršava zabava se svela na pričanje priča. Posedaju tako oficiri u prirodnom zaklonu koji je sakrivao to mesto od pogleda izviđača sa neprijateljske strane, pored ukopane male vatre, peku krompir i razgovaraju svojima u domovini, o proboju fronta, o starešinama... Prekraćuje se vreme, priča se o svemu i svačemu. Na kraju počne razgovor o vilama, đavolima, anđelima i duhovima. Neko to veruje neko ne veruje, neko se ne izjašnjava. U priči dođe reč o nekoj staroj bogomolji – pravoslavnoj crkvici u blizini fronta, gde po nekim pričama ima duhova.
Veoma mad, novopridošli oficir po imenu Slobodan, se brecnu i reče da su to obične gluposti i praznoverje. Novopridošlica bio hrabar, naročito na rečima jer pravu akciju nije ni primirisao s obzirom da je front u to vreme mirovao. Svojim prekomernim hvalisanjem i omalovažavanjem tudjih strahova pa čak i opreza počeo je da nervira kolege. Tako se desi da se drugari ponude da se opklade sa njim da ne sme da udje u crkvicu i tamo provede deset minuta u sred mrkle noći. Slobodan odmah prihvati opkladu i uz glasno omalovažavanje kukavica podje po mrklom mraku u crkvicu. Podju i ostali, ali na rastojanju, da se uvere o njegovoj hrabrosti. Slobodan sačeka da pristignu svedoci, samouvereno se nasmeja udje u crkvicu i zapali kandilo.
"Evo me baš jedva čekam da vidim duha!" Prodra se iz unutrašnjosti crkve.U tom momentu iza oltara izadje nešto kao duh umotano u beli čaršav.
«Ja sam duh božiju, ti si grešnik klekni i pomoli se bogu»
Slobodan se nije dao iznenaditi. Hladnokrvno izvadi pištolj i zapovedi:
"Skidaj čaršav sa sebe ili pucam!"
Duh ponovi:
"Ja sam sluga božiju, ti si grešnik klekni i pomoli se bogu."
Slobodan još odlušnije naredi:
"Skidaj taj čaršav sa sebe ili ću da te izbušim."
Slobodan uveren da i dalje vlada situacijom repetira pištolj i posle trećeg dijaloga puca duhu u noge. Duh uhvati tane u letu i vrati mu ga bacivši ga.Naredni put Slobodan puca u grudi. Duh mu opet uhvati i vrati zrno. Slobodan, vidno preplašen, nanišani i puca u glavu duha. Duh brzom reakcijom uhvati metak i precizno bacivši pogodi Slobodana u čelo. Slobodan se stropošta na pod kao da nema ni jedne kosti i ni jednog mišića u telu. Ubrzo u crkvu utrče kolege i iznesu Slobodana. Upornom primenom tehnike reanimacije, nakon dvadeset minuta uspevaju da probude i dalje vidno rastrojenog Slobodana. Čovek u dubokom šoku, sav drhti i urinira u sopstvene pantalone.
Nastavak priče sutra... Šalim se.
Evo kakav plan su smislili Slobodanove kolege da ga izleče od kompleksa super heroja. Oficiri su bili smešteni u šatore sa po dva ležaja, pa je njegov “šlaf kolega", oprezno, kada se Slobodan uspavao iz pištolja neprimetno izvadio prave metke i zamenio ih čaurama kojima je izvadjeno olovno zrno. takve čaure su kod okidanja kapisle proizvodile isti prasak kao i pravi metak ali bez posledica na ciljanu metu. Nakon podmetanja ćoraka cimer je bio u obavezi d abudno motri na Slobodana da ne otkrije prevaru i zameni lažnjake pravim mecima i učini ovu šalom potencijalnom fatalnom za kolegu koji glumi duha. Oszalo je bilo stvar tehnike i postepenog navlačenja Slobodana u spremljenu varijantu. Sve je bilo odlično isplanirano i izvedeno... Skoro sve. Niko nije predvideo mogućnost da će Slobodan toliko da se šokira da će nakon višenedeljnog lečenja biti otpušten iz vojske.