americki kandidati za predsednika obecavaju sve i svasta, ali nijednom ne pada na pamet da "obeca" da ce meksiko, SAD i kanada napraviti zajednicku drzavu. SAD vec ima sporazum o slobodnoj trgovini sa obe ove zemlje, kao i nizom drugih, a u toku su pregovori o novim sporazumima (mozda zato sto amerikanci shvataju da je ogranicavanje ekonomske saradnje na jedan kontinent proslost). ali malo ko zagovara, a jos manje podrazumeva da bi uz ovakvu, ekonomsku integraciju, morala da ide i politicka - da bi trebalo da se formiraju zajednicki parlamenti, vlada, zakonodavstvo i spoljna politika - da bi bilo bolje kad bi se drzavne nadleznosti delegirale na neko pametnije, nad-drzavno telo.
naprotiv, svaka normalna osoba je svesna opasnosti koje vrebaju u ovakvim radikalnim idejama: od postepenog uvecavanja ingerencija centralne vlasti, slabljenja njene demokratske kontrole, sporosti i rigidnosti u odlucivanju i tromosti u korekciji, do politicke nestabilnosti izazvane suprotstavljenim nacionalnim interesima i nametanjem uniformnih modela ponasanja narodima sa razlicitom istorijom, kulturom i afinitetima.
s druge strane, slicno radikalno resenje je u srbiji opste mesto diljem politickog spektra, a teza da bi srbija, kao i najveci broj drugih zemalja na svetu, ukljucujuci i nju samu, eventualno mogla da funkcionise kao samostalna drzava, se interpretira kao zamlacivanje "nemogucim" idejama i nekakva nova "izolacija".
drugim recima, fiktivno clanstvo je proglaseno za jedinu mogucu realnost, a svakodnevna realnost samostalne i neizolovane srbije za nemogucu fikciju.
umesto da se u srbiji raspravlja o tome koji su plusevi i minusi punopravnog clanstva - u odnosu na trgovinsku uniju i sengensku listu, na primer - vodi se moralisticka debata o tome gde je tacno ona tacka kljucanja gde samopostovanje (tzv. carstvo nebesko) postaje vaznije od gresnog ali zavodljivog zivota u izobilju, koje cemo, razume se, dostici (tek) punopravnim clanstvom u EU. toboznji "evroskeptici" su vise ponizeni i uvredjeni nego svesni drugih opcija, sto se reflektuje u osvetoljubivim fantazijama o utapanju u nekakvu drugu, jos sporniju politicku zajednicu.
u danasnjem svetu, ekonomska globalizacija je norma, a politicka izuzetak. mnoge zemlje u svetu imaju medjusobne trgovinske i vizne dogovore a da im ne pada na pamet da stvaraju zajednicke drzave ili delegiraju nadleznosti. sama EU ima trgovinske dogovore sa nizom zemalja, ukljucujuci i srbiju. ako slobodna trgovina i vizni rezim srbiji nisu dovoljni da ekonomski prosperira, u tome joj nece pomoci ni dodatne privilegije punopravnog clanstva, ako se ovo, jednog dalekog dana, uopste bude nudilo.