Ama, moram to od početka, a ti kad pričaš recept za kolače jel' kažeš muti jaja i brašno ili prvo veliš kakva jaja, kolika, pa koliko komada, pa koje brašno, koliko... Mora od početka!
Gost autor: baka Evdokija
Dakle, ja sam se rodila oko Nove godine 1919. ili 1920, kako računaš, jer ti jedan pop piše po starom a jedan po novom kalendaru... A kuća je imala dva domaćina. Moga oca, Jevrema i njegovog brata Dušana. E, taj je Dušan preživeo rat i glad i Albaniju, i Albance, da su im duše u paklu a deca na robiji, daće višnji! Pa od svega toga nije mogao da ima decu, a imao je ženu Latinku, svi smo je voleli, na leba da je mažeš koliko je bila dobra. A moja majka, iz jake kuće, rodila mom ocu troje, četvoro, ne znam sigurno, to se tad nije pričalo i sva joj deca mlada ostala anđelima... Ostala sam samo ja, i to me strina Latinka uzela majci iz porođajne postelje i rekla da će ona da me gaji jer moju majku neko ureko. I eto, samo ja ostala i izrasla.
A školu nisam završila, samo 4 razreda, nije otac smeo da me da u Kragujevac jer su mu govorili da sam mnogo lepa i sočna, jedra pa da me neko ne otme ili ne dočeka u mraku...
A stric je bio majstor za bunare, veliko imanje, mnogo zemlje a ja jedinica, to se kazalo miraždžika. A rintala sam kao sluga, nije otac dao da se mazim i kmezim. Opet, Mitar je bio u Beogradu, na školi sa mojim komšijom iz sela, učili trgovačku akademiju zajedno, delili pršut iz Crne Gore i kajmak iz Bagrdana pa ga doveo da zajedno slave Božić...
E, kad sam ga videla na Sv. Stevana pred crkvom... Štono reče moj unuk, ma nije mi bilo dobro! Visok, lep, joj, lep kao upisan, kosa kratka, sjajna, crna a koža mu bela ko da ga mesečina rodila... Pošaljem strinu i majku u komšiluk da ga vide... Na pola puta sretnu se komšinice, jedne pošle da gledaju mene a ove moje da vide momka...
Tri dana smo se gledali, svako jutro na jutrenju u crkvi, nije mi bilo teško ni po tom snegu da idem u bagrdansku crkvu tih 5 kilometara... 5, ej, a peške u kundurama, nema čizama termo kao sad...
Treći dan dovede ga komšija Boško kod mog oca, kao da pitaju za nešto za setvu... Kaka te setva spopala, smeje se moj otac, seje se za tri meseca, nego oće li taj tvoj da ga uzmem za prizetka u kuću, na imanje, da ne ostane kuća prazna ili da je vodi kod sebe, znam ja moje Evdojče, a samo nju imam pa je maza i gazda u kući... Smeje se moj otac, sve mi ova moja Djina na njega nasmejana, i moj Mitar se smeje, pita jel' može malo da priča sa mnom pa da vidimo...
E taj je raspust kratko trajao pa smo se dopisivali, lepo, dopisnica pa peške u poštu u Bagrdan... Javlja mi Mitar da će opet doći za Uskrs i da je dobio dozvolu od oca da me prosi i ugovori kad da dođu njegovi iz Crne Gore, ako moj otac oće da primi prosca...
E tu nastaju moje slatke muke, moja majka u 44 godine opet nosi! Stidi se, već joj je vreme da nuna unuče a ona trudna... Tad je ustvari nju bila sramota da se sazna da je muž gazi ko pevac morku u proleće, a čula sam ih ja noću kad škripi patos...
Tako ti ja pišem Mitru da dođe pa da se dogovaramo kako ćemo... I došao, sam, pravo kod mog oca! Lepo ga pita jel' može njegov otac da dođe u zvaničnu prošnju, moj mu otac objasni da više nisam miraždžika i da čeka još jedno dete...
Oćeš sad da pitaš kad sam zavolela mog Mitra? Kad je reko da me voli i da me uzima taman da nemam ni košulju! Otac njegov mu je rekao da uzme devojku, taman da kad je dovede kući na sebi nema ništa do prašinu sa druma! I tako oni dogovoriše da na jesen, posle Gospojine dođe Danilo da me vidi i vodi... I još mu moj otac rekao da će biti svadba po šumadijskom, ako ću ceo vek da vekujem po crnogorskom, bar da me još uda po svom.
I tako dođe leto... Moja majka rodi na Ognjenu Mariju sina, Svetozara... I imala je od njega i unuke i praunuke, da ne dužim...
Dođe Danilo, sav obučen po crnogorski, sa 30 svatova, a svi pod oružjem ko da će da me biju a ne da me moji daju od srca! Smestismo ih po selu, tada se u svatove išlo kod nas na selu u nošnji a ne u odelu... Ugovorismo svadbu za sledeću nedelju, za 9 dana, a do tad ih gosti moj otac, otvorio vino starije od mene i rakiju iz podruma da se pokaže ko je Jevrem i kad se udaje Evdokija od Popovića...
U tu prvu nedjelju odosmo kod popa u crkvu, na predbračni ispit i da se objavi na jutrenju da smo verenici, a to se tada radilo da se da prilika tračarama da sve loše šta ima ispričaju familiji, da se kida na vreme ako je devojka loša ili momak ne valja...
U sredu počelo da se peče i kuva, mesi, samo je drva potrošeno ko za seosku slavu! Mene oterali kod strine Latinke u kuću, ja pakujem darovninu, sve u kovčege što mi stric pravio od bukovine, dvoja kola sam napunila da su volovima kičme pucale! I krevetac, kolevku i to se davalo za miraz... U subotu mi došle sestre neudate iz familije da malo kao plaču i da me kao spakuju... A u nedjelju... To tebe zanima, znam ja... Ovako...
Prvo, ujutru popeše se moja braća od tetaka na najviše drvo u dvorištu da zakače jabuku na motku pa na drvo. Kad su ušli njegovi svatovi u dvorište, već je oko 100 ljudi bilo tu da ih čeka. Prvo su morali da skinu metkom jabuku, jer ako jabuku ne mogu da potreve, a kako će mladu? Skide je Mitrov stric iz druge ruke... Tad su dobili slatko, vodu, pa posedali za stolove u dvorištu, ali za prazne stolove!
E, tada najmlađa od devojčica u familiji pušta pevca u dvorište, a oni moraju da ga uhvate živog, da se vidi da su zdrava porodica, bistri i vešti... Tad su dobili da jedu nešto malo, pite i meze.
Onda moja braća od tetaka iznesoše džak kuruza koliko sam ja teška, dadoše Mitru da ga obnese tri puta oko kuće, jer ako ne može džak kuruza u mojoj težini, kako će me nositi na grbači ceo život i brinuti o meni i deci?
Posle dođoše babe iz porodice, pa ga skoliše, svaka nešto pita i priča i vuče ga za rukav, da se vidi dal' je momak bistar da čuje i kaže... Tako se proveravalo zdavlje u pamet...
Onda ustaje moj otac i kaže Mitru da uđe u kuću i uzme sebi ženu... Na vrata stadoše moji bratanci i braća iz familije, pa traže otkup, pa sve ovako: zna da kuva, od slame može da posluži slavu na čast mužu, daj za to dukat, pa čestita je, ni jedan joj cvet pod prozorom nije zgažen (niko se nije noću uvlačio kroz prozor - Djina), daj i za to dukat, pa pun joj jelek grudi a suknja zategla, ima i kuk i bedro, rodna je, daj dukat za sinove što će ti roditi, pa tako izvukoše desetak dukata, da se zna da nije on iz puste kuće, da ima i on i u kesi i u glavi i da mu se utuvi koliko ja vredim, jer ti to muško slabo zna kad ne plati suvim zlatom...
Kad je sve bez reči platio, izvedoše mene... E, tu ide svekrva, ali pošto je ona bila bolešljiva pa nije došla, to je svekar uradio, i to je jedino bilo po njegovom na celoj svadbi, darivao me ogrlicom od dukata i brzletnom (narukvicom) od zlata... Pa pođosmo u crkvu, mi na kolima a ostali kako ko, bliži kolima a ostali peške...
Kad je pop obavio svoje, vratismo se kući kod mog oca... Opet je svekar mesto svekrve, dao mi sito sa malo žita i jabukom, da prebacim preko kuće, sad da se vidi da sam i ja jaka i zdrava... I stavili ga da sedne na stolicu, da me uzme u krilo, na koleno pa mu prosuli vodu pod stolicu, kao upiškio se od sreće što ima snaju...
Igrali su i pevali do jutra, a ujutru je doručak za poslušnike, to su one komšije i prijatelji koji su jako bliski sa porodicom pa nisu gosti nego služe goste, a ujutru ja i Mitar služimo njih kao zahvalnost...
A još od običaja je bilo i da nosim okolo gostima jabuku i svako zabode dinar ili dukat u nji, to su pare za mladu, njene, samo njene pare....
To vece, kad su gosti otišli kako koji, neki svojoj kući a Crnogorci po selu kod mojih rođaka i prijatelja, namesti nama moja majka postelju u vajatu. E, sad kako da ti objasim šta je vajat kod nas bio... U dvorištu je bilo više zgrada, da kažem, kuća gde su moj otac i majka živeli, pa kuća moga strica, a kako on nije imao dece, nisu se ni delili, ni ograde dizali, sve su ona i moja majka zajedno radile... Pa je tu bio i vajat, jedna kao manja kuća, tu su nam noćili iz familije koji iz daleka dođu na slavu ili preslavu, ili kad dođu kod strica da ugovaraju za bunar, ili kad je neki posao, tu su noćili nadničari... E tu nam namestiše postelju...
Nije se tad to radilo kao sad, pa da na ulici vidiš kako prave decu, nego koliko imaš pameti da svatiš iz priča, šala, iz pesmica i poskočica, pa kad žene uzmu da diraju neku novu, skoro udatu nevestu, koliko čujes i razumeš, to ti je... A nije se pričalo jer, žensko ti je radoznalo, neće sačekati svadbu, pa posle bruka u kuću... A meni se i deca i unučad razvodila i decu rađala bez muža, sad su druga vremena, lakše je sad ženskom ako je samo... A tad je bila muka i poštenoj udovici sa decom, a kamoli devojci bez muža sa detetom...
Došla ta noć, meni majka dala vezenu spavaću košulju, sad je ova moja Djina nosi ko 'aljinu, kaže mnogo je lepa, pa je nosi i na posao... I kaže mi majka, da znas ćeri, i boli i žulji i muka je dok ne svikneš... A kad svikneš... daćeš i košulju sa leđa za to...
Pade mrak, već i prvi petli, odosmo u vajat. Moj Mitar, moje oko garavo, skide onoj odelo, raspasivo se ko da konja rasedlava! Pa sede pored mene na slamaricu, zagrli me, a meni klecaju kolena, pašću iako sedim! A umorna sam, da sam ceo dan kopala kuruz lakše bi... Uze me za ruku, veli, ajde da ležemo, nisi ti za ljubav noćas ko ni tele za oranje, nego da spavamo, lepa moja nevesto...
Kuku mene! Čula sam ja i za to, da ima ti nesposobni muškarci što i kad oće ne mogu... Zebe me oko srca, ali legoh, šta ću... Zagrli me lepi moj Mitar gurnu ruku u nedra i zamalo zahrka... Ustadoh ja posle malo, sednem na stolici i krenu mi suze... Plačem ko kiša, gledam ga kaki je lep a spava... Probudi se i on, skoči, šta je, Evdo, što je? Grli me, ljubi, ama ja se ne dam dići sa stolice, pa kad grunu iz mene, slušaj ti, ako nisi sposoban, a ti pošteno kaži da se vrćem na slavlje da kažem ocu kako je pa da rasturamo, neću ja ko Rada Nedeljkova da vijam momke po selu!! Koja ti je ta Rada, šta pričaš, smeje se moj Mitar, zacenio se, tebe to muči Evdo moja... Sedi, luda ženo, da ti kažem, sedi, smiri se... Mislio sam, umorna si i pospana, pa sutra polako... Dođi ovamo...
I bi šta bi, malo sam stegla zube i prepala se, ali prođe i to... Sve sam mislila na moju majku, setim se kako ono noću škripi patos kod njih u sobi, a ujutru ona sva vesela i orna, samo leti po kući, pa znam da je od toga takva... Kako reče moja majka, kad se svikneš daćeš i košulju sa leđa...
Ujutru, nismo ni spavali, digoše nas da služimo poslušnike. Taj je doručak trajao preko podne, pa Mitar i ja jedva dočekasmo da se sklonimo u vajat da malo odspavamo...
U sredu počesmo da se pakujemo. Otac otpremi moje kovčege na železnicu, više ne pamtim kako beše, valjda vozom od Lapova do negde pa tamo da Danilo najmi kola i odnese ih svojoj kući...
U petak je već dvije nedjelje kako se goste Crnogorci kod nas, držao bi ih moj otac još, ali i oni imaju svoje kuće i imanja, pa to jutro krenusmo i mi za Crnu Goru.
Kad smo ustali i malo se privatili, ustade moj otac, pred onim narodom i nazdravi Mitru, Danilu i svatima. Pa kaže Mitru, Evdojče mi je i sin i ćerka, imam sad i Svetozara, ama ona mi je srcu prirasla... Ti je vodiš u tvoje, ne mogu ti dati šume i njive da ih poneseš, a ti ništa sem spreme nisi ni tražio, a ja ti davam uz Evdojče i 500 dukata, cesarskih. I da mi je paziš, i pravedan da si, jer ti se kune Jevrem, ona mi je oko u glavi, svaku ćeš njenu suzu krvlju da platiš! A moja majka dodaje Danilu, da me čuva, jer je i njega žena rodila...
Odvede mene moj otac u stranu, dok se oni spremaše, pa mi kaže, evo tebi ove pare, to da ušiješ u rub od suknje, pa ako tamo zagusti, ako vidiš da ne možeš, vraćaj se ako treba i gole guzice, nek im alal i dukati i sprema! Daću zemlju i kuću, pa ću te udati ko devojku, niko ti neće ni pljuniti pod kapiju. Pogni glavu a ne daj na se, pa kako ti bude...
I tako odosmo u Bjela polja...
***
Za one koji su propustili prethodni, premijerni blog baka Evdokije, link: "Hvala mom svekru, gde čuo i gde ne čuo".