Krecemo ka izlazu, a onda -shok!!! SAUNA!!! Ne, to nije vrucina, to nije sparina, to je prava pravcata sauna!!! Jeste toplo, ali ja udisem vlagu, udisem miris i ukus palmi i vlage u vidu kapljica! To je ono o cemu su mi govorili. Ne mogu da se naviknem (jos nisam, a ovde sam vec tri dana), ali nastavljam prema njegovim kolima. Tu je sa svojim ocem, dosli
Malezija je zemlja raznolikosti, ali isto tako i zemlja transformacije. Pocevsi od menjanja imidza same zemlje u novu i modernu Azijsku zemlju, pa sve do samih ljudi na ulicama gradova sirom zapadnog poluostrva. Ono sto mene potpuno fascinira su ipak ljudi i kako oni cine da se za mene obicne stvari i predmeti tako lako transformisu i poprime sasvim novu dimenziju koriscenja.
Pista se oduzila, nikako da dodje do tacke poletanja, evo je. Beograd ostaje iza mene, na koliko - ne znam, ali ostaje. Vide se obrisi Zapadne i Istocne kapije, naslucujem vodo-toranj u Kosutnjaku, bar je to blizu stana u kome sam ziveo, Avala u pozadini, sve nestaje, dok avion juri pistom tako brzo, kao da zuri da me odvede odavde, odakle? U stvari, ja vise ni nisam ovde, ja sam sada u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji, lepo mesto, pored prozora, kod krila, bas kako volim. Sa desne strane, ali nema veze. Preferiram levu, bar je sediste broj 9, heh, nisam ni sumnjao - moj broj, sedim
Nakon navrsenih 30 dana Ramazanskog posta (o ovome sam vec pisao) usledilo je Bajramsko praznovanje. Obicaj koji se po tradiciji provodi na selu, kada cela "gradska" familija ide u posetu starijima, uglavnom roditeljima koji zive tamo. Naravno da sam i ja, kao deo moje nove porodice, bio pozvan na najveci muslimanski praznik. Nisam se puno dvoumio, odmah sam pristao jer mi je zelja videti manje urbanije predele ove zemlje, pogotovo nakon njihovog opisa sela koji je u sred dzungle. Ali, da bih se osecao kao jedan od njih, morao sam da pribegnem kupovini nacionalne nosnje. To ne bi bio nikakav
Ali, ja ne bih bio ja da me ne prate razne okolnosti koje sve, pa i mene vec po navici zasmejavaju i (ne)iznenadjuju.
Divne snove sanjam u poslednje vreme. Ili mi se spletom okolnosti desavaju toliko zanimljive i cudne stvari da vise ne razaznajem da li je to java ili san. I kod ruznih i kod lepih snova jedno je zajednicko - lep osecaj. Samo sto se kod lepih snova taj osecaj javlja dok sanjam, a kod ruznih tek kada se probudim pa shvatim da je to ipak bio san. Usnio sam divan san pre neki dan...
Sanjam kako se pakujem i spremam za moj odmor na Tajlandu. Sve je tu; viza u pasosu, ranac sa spakovanim najpotrebnijim stvarima i fenomenalan osecaj da ce mi ovo biti vrhunac mog boravka u ovim krajevima.