Stigao je i prtljag! Na kucu! Automobilom sa soferom! Ha, kakva organizacija - nemam reci! Sve je tu, konacno mogu do stana gde cu biti smesten. Dolazimo, isti ulaz kao u Kuala Lumpuru - medju prodavnicama, na sprat, pa u kancelariju, veliku, prostranu. A sa leve strane vrata - prolaz u moj deo. Hodnik, dve sobe, kupatilo, wc i kuhinja - i sve je moje! Opet
Ne mogu a da se ne zapitam dokle ce (beo)gradjani trpeti svaki vid izivljavanja vozaca i uprave GSP-a?
Naime, za 80 RSD, koliko kosta karta za jednu voznju, da ne pominjem da ne postoji opcija da se kupi karta za jedan dan ili jedan sat-sto je u svim zemljama (osim nasoj) normalna pojava, (beo)gradjanin je primoran da trpi tiraniju vozaca. Da ne gresim dusu-nisu svi isti, ali velika vecina vozaca moze da se uvrsti u ovu kategoriju. Dakle, usli ste u prevoz, nebitno da li je u pitanju tramvaj, trolejbus ili autobus (u poslednje vreme cak i minibus), i odmah ulazite u (vidno oznacenu)
Nakon skoro pola godine obitavanja na dalekom istoku spoznao sam dosta ovdasnjih navika, obicaja, ali spoznao se sa specificnim bolestima koje su ovde uobicajene, ali meni strane. Do skoro...
1. GLUPOST
Manifestuje se uglavnom medju strancima (u sta ubrajam sebe), novodosljacima, ili slucajno zalutalim ne-Malajcima. Prvi simptomi se jave nakon par sati provedenih u Maleziji. Svako ko govori ijedan Evropski jezik posebno ce osetiti simptome gluposti jer mu to ovde ne vredi ni prebijene pare. Sto se tice engleskog jezika ni to ne pomaze Bog zna koliko
Sledece jutro me budi neko, ispostavice se jos jedna(!?) od sestara koja je sinoc dosla kasno, pa je nisam upoznao, trazi nesto u sobi i izvinjava se sto me probudila.
Govorim da je u redu, ionako sam ja okupirao njihov prostor. Izlazim iz sobe u nameri da dodjem do kupatila, ali treba preskociti nekih dvadesetak nogu cija tela jos spavaju. Oprezno i tiho preskakutaoOd malena sam zamisljao kako li izgleda da udjes u ogledalo i gledas svet sa one, suprotne strane? Da je umesto mraka dan? Da umesto sneznih pahulja sija sunce? Da umesto viljuske koristim kasiku? Ili kako je to da se vozi suprotnom stranom ulice? Nakon dvadesetak godina zamisljanja ispada da je sve sto je trebalo da uradim - dodjem u Maleziju i sve to dozivim. Sve gore nabrojano je ovde "normalno", a sve na sta sam ja navikao i kako sam ziveo je "drugacije". Kao da je neko uzeo i okrenuo svet za 180 stepeni a da mi niko nije najavio. Samo sto u ovom svetu nema carobno dugme za povratak na staro,
Posle par mojih poseta Kuala Lumpuru konacno je dosao red da se sa mojim novim prijateljima sa nasih prostora sretnem na "mojoj" teritoriji - Penangu. Lepi, Cakarumba i dva najnovija clana balkanske mi familije ovde - Mona i Dilan su odlucili da vikend posle Bozica provedu u carima ostrva. Dok je Mona ovde starosedeoc poput Lepog, Dilan je tek sleteo ovde i uci da leti, a kao najmladji clan porodice svi smo tu da mu u tome pomognemo. Svako na svoj nacin, pa ce on odluciti koji mu stil najvise odgovara. Kao i Cakarumbi, i njemu je ovo prvi put da izadju iz Kuala Lumpura i osete koliko je Malezija
Zelja nas pokrece. Barem mene. Zelja za istrazivanjem neceg novog, neceg nepoznatog i neistrazenog. Sto ne znaci da je zelja za starim, poznatim i vec dobro istrazenim umrla. Naprotiv, nista se ne moze dobro spoznati do kraja, u tolikom da bi prestalo da nas intrigira. Ni sebe ne poznajemo dovoljno dobro. Ako neko sumnja u ovo, setite se kako ste odreagovali na neku potpuno novu stvar u vasem zivotu, i videcete da takvu reakciju niste od sebe ocekivali. Spoznajom sebe dobijamo mnogo. Poznajuci sebe dajemo drugima pravo da nas vise upoznaju. Zelimo da delimo i da budemo podeljeni. Zelja nas pokrece, za boljim, za novim.
Proslost ili buducnost..?
Sadasnjost..?
To ne mozemo da biramo - to vec zivimo, hteli mi to ili ne.
Koliko sam se puta zapitao u zivotu: "Sta donosi sutra?", ili : "Da li je bolje ziveti u proslosti, jer nema neizvesnosti sta nosi novi dan?".
Pongo je moja proslost, moja zavrsena epizoda u seriji koju zivim. Dobio sam ga kao poklon za moj