Covek sam od sporta, od malih nogu. Imam tu nesrecu sto sam jos od manjih nogu zatocenik jedne veoma dosadne i uporne bolesti pod imenom astma, koja se svojski trudila celog mog zivota da me smiri kad radosno skakucem, odvoji od terena kada pocnem da trckaram za loptom ili jedonstavno zakuca za krevet kad joj je dosadno! Boreci se sa njom od kad znam za sebe stekao sam neku odlucnost i pozitivnu tvrdoglavost u toj bitci. U pocetku sam bio prepusten na milost i nemilost opake bolesti koja mi je unistila detinjstvo, strogo me odvajajuci od prijatelja i spajala sa sestrama po bolnicama sirom SFRJ,
Posle dva meseca boravka u ovoj nadasve cudnoj i veoma mirnoj i lepoj zemlji desilo se i neminovno - upoznao sam konacno domacine - Malajce. Vec sam pominjao kako sam ovde okruzen Kinezima i da idem kod frizera Indijca, ali Malajce jednostavno nisam imao prilike da upoznam malo bolje. Nista o njima nisam znao osim da su malcice tamniji od nas i da su muslimani. To sam primetio odmah po sletanju, jer su sve zenske osobe imale pokrivene glave maramama, tj.burkama. Crvenkapa, zutokapa, tufnokapa ili sarenokapa - ima ih raznih, samo sto ne primetih nigde vuka, ali o zivotinjama drugom prilikom.
Muka mi je od svega ovde. Od dnevnopolitickih tema kojima se svi bave, prepricavaju i komentarisu. Nikada mi lepse u zivotu nije bilo nego kada sam prestao da pratim politiku, i zalosno moram da priznam da me to polako popusta. Ocigledno sam predugo opet u Srbiji pa je to nekako i normalno.. tako bar kazu svi oko mene.
NE! To nije normalno, izvinite!
Kada odes daleko od svoje zemlje, pa kada te tamo pitaju kako je bilo odrastati pod bombama a ti kazes da je bilo "normalno" pa kada vidis njihove poglede tek onda shvatis da to NIJE nimalo normalno...
Umoran, i prilicno usamljen od cestih bezuspesnih pokusaja da pogledom ulovim bar neku poznatu facu u moru slicnih a toliko drugacijih lica, priblizavao sam se velikom platnu na kojem su trcali preplaceni sportisiti raznih zemalja sveta. Mislim da je u pitanju bila utakmica Engleska - Slovenija, jer je kafic bio pun, a mesta za sedenje nigde (zbog Engleske, razume se). Skeniram sve stolove i ljude koji sede za istim ne bih li opet mozda nasao neku poznatu facu, iako znam da je to nemoguce. Naravno da primecujem da me svi posmatraju, ali sam vremenom uspeo na to da oguglam, ali jedno lice odskace
Pre tacno 18 meseci sam prestao da pijem alkohol, potom sam izbacio i slatkise, secer i sve grickalice koje postoje. Doduse nisam ja nesto puno ni pio, mozda par piva mesecno, tu i tamo neka orahovaca godisnje, i rakija za Bozic. Ni slatkise nisam puno jeo, ali sam odlucio da ih skroz izbacim, nekako mi je tako doslo, kao da mi organizam vise nije trazio te gluposti. Poceo sam da se raspitujuem kod Lele za pravilnu i zdravu ishranu, gledao sam sta profesionalni sportisti jedu, kako zive i treniraju. U tu pricu je nekako sa neba uleto i Vanja, drug iz osnovne, tih i mali decak iz klupe koji je