Milosti ne tražim niti bih vam je dao!
Nisam siguran koja se pantljičara žalila, Orbanova ili Koštunicina (isti qrc - iskompleksirani šoveni i jedan i drugi).
Skrinšotove ste videli. Idemo dalje.
Ne, niko iz uredništva nije imao herék da me obavesti što su obrisali. Valjda računaju da diskreciono pravo podrazumeva i pravo da budeš nevaspitan i bahat. Ni to me nekako ne čudi.
EDIT:
Kuda sa Borkom?
Centar za kulturnu dekontaminaciju obilježiće 1. januara 2014. dvije decenije postojanja. Nastao iz Beogradskog kruga, ali i šireg antiratnog pokreta Beograda,
gost autor: Tasa
Kasting je proces odabira pravih ljudi za igranje specifičnih uloga. To je kritičan korak u filmskom procesu, jer izbor glumačke ekipe može da vine u nebesa ili da uništi film. Ali kasting nije važan samo u filmskoj industriji, već i u svakom drugom zajedničkom poduhvatu. Bilo da je to sportski ili poslovni tim, kao i društveni ili neki drugi pokret, prava ekipa je esencijalna za uspeh.
Neki bi čak rekli da su različiti pristupi kastingu upravo ono što na kraju i pravi razliku između drugačijih kultura, ideologija i društvenih uređenja. Po njima kasting je 90% uspeha produkcije, bilo da je filmska, poslovna, politička ili bilo koja druga.
Intervju sa Filipom Davidomkoji sam objavio u zagrebačkim Novostima, 13. februara.
NIN-ova nagrada je važna stavka u srpskoj književnosti i kulturi, a vi ste kao ovogodišnji dobitnik izjavili da je ona bitnija za knjigu nego za autora. Kako to da tumačimo?
Onoga časa kada je knjiga napisana, objavljena i pojavila se u izlozima knjižara, pisac se povlači i knjiga počinje svoj samostalni život. Pisci često jednostrano tumače svoje knjige. Pažljivi i dobri čitaoci otkrivaju i neke druge slojeve priče, kojih pisac možda i nije
Kad su Aleksandru Leviju, mom dragom prijatelju, kolegi i sapatniku u svemu čime se bavim, i meni ponudili da prevedemo Fukoovo klatno, roman Umberta Eka, prvo što smo uradili bilo je da ga ponovo pročitamo.
Sećam se jednog vikenda, dok sam odrađivao svoju smenu civilnog čuvarstva, u jeku Druge Intifade, čuvali smo grad u haotičnom cunamiju palestinskih samoubilačkih napada; malog Jericho-a od 9mm, izraelska toka, gotivna, širio sam se k'o Zemunac po jukra dok sam je šetao tih par godina, kao mali magnum je izgledala, toka znači, i ako vidiš i definišeš sto odsto da je terorista, rokaj, brale! - naiđem ja tako na jedan tekst u Jerusalem Post Magazinu. Tekst se lepo i analitično bavio krahom jugoslovenskog kolektivnog identiteta naporedo u hrvatskom, bosanskom i srpskom društvu. Kako sam, iz ličnih uverenja, odustao da rokam braleta iz protivničkog tabora, računajući da ću braleta odgovoriti verbalno, dijalogom, a ako ne onda ćemo se zagrliti i skupa otići k Alahu Ekbaroviću - ionako su tamo kod G. Ekbarovića, u to doba, bile bolje ribe nego u mom siromašnom studentskom životu; tako sam najviše voleo u tim smenama mogućnost da iščitam vikend-novine od A do Š.
Александар Ламброс
Из неког необјашњивог разлога у Србији ево већ коју деценију влада тренд истицања јавних натписа латиничним писмом и, у још необјашњивијем тренду, на неправилном енглеском. Пре неки дан сам пазарио у приватној радњи која се зове „Familly Marcet" Две грешке у две речи. А могла је лепо да се зове „Породична бакалница", или „Код Пере (Жике, Мике), како год да је име власника радње, еквивалетно оном чувеном француском „Chez ... " ... Није редак случај ни налетети на енглеске речи исписане ћирилицом (са све удвојеним словима) или на стране речи у српском транскрипту.Рекао сам већ у једном коментару на неком од претходних постова да не бих о Биљани Србљановић.
И не бих.
( „Ноћ музике" - концерт Колибрија и Симфонијског оркестра РТС на Ташу уз присуство 15000 људи у публици 1. септембра 2017.)