Pitanje koje se već 20 godina ponavlja na različitim nivoima, međunarodnim, regionalnim,lokalnim, počev od visokih naučnih krugova, istortičara, političara, ekonomista ali i, sve više i češće, običnih građana- onih istih radnih ljudi i građana koji su odavno bez posla i nisu radni ljudi.
Evidentno je da proces raspada još nije završen ni u glavama ljudi ni u stvarnosti. Nisu rasčićene mnoge stvari koje bi se u demokratskim državama koje su se dobrovoljno razišle podrazumevale. Deobni bilans nije okončan, nerešeni imovinsko-pravni odnosi, prava po osnovu socijalnog i penzijskog osiguranja, pitanje imovine i povratka izbeglih, proteranih i raseljenih lica, nisu pronađeni svi nestali, mnogima se ne znaju grobovi, međusobni odnosi između novonastalih država su formalno normalizovani a stvarno opterećeni sa povremenim varničenjima.
Svi hoće u EU, svi se zalažu za dobrosusedske odnose, suživot, prijateljstvo, čak i tešnju regionalnu ekonomsku saradnju,neko zajedničko tržište i zajednički nastup u trećim zemljama, a sve smo to imali pa rasturili.
Istovremeno, ima i onih što se uporno trude da dokažu kako je upravo SFRJ bila pogubna za Hrvate, za Srbe, za ove ili one i što više se trude to im je rezultat nepovoljniji po njihove teze.
U svakom slučaju, kako vreme odmiče sve više se potvrđuje da bi bila bolja reformisana SFRJ nego manje-više deformisane njene naslednice.
To potvrđuje i činjenica da se sve bivše republike kad im to treba pozivaju na SFRJ i hvale eto kao mi smo onda to i to. Tako Hrvatska kad je u pitanju ulazak u EU ističe prava građana, svoj antifašizam, odriče se NDH, a u praksi toleriše takve pojave.
U Srbiji takođe, kad nam treba onda potežemo nesvrstanost i ističemo Tita kao osnivača, istovremeno izjednačavamo četnike i partizane, Tita koristimo za spoljne a Dražu za unutrašnje potrebe, marginalizujemo događaje iz NOB, ukinuli smo Dan oslobođenja Beograda, a onda kada nas ruski ambasador na to podseti i kada Medvedev dolazi baš će da bude jubilarno obeležavanje Dana oslobođenja Beograda.
Kao što neko s pravom primeti, Jugoslavija možda i nije bila najbolje, ali je svakako bila najmanje rđavo rešenje. Bar to je, ako ništa drugo dokazao i besmisleni rat u kojem su skoro svi prošli gore zbog toga što su je rušili, umesto da su je civilizovano preuredili.
Dakle, hteli mi to ili ne tema i dileme o raspadu Jugoslavije još dugo će biti aktuelne.
Dobru osnovu za raspravu o tome da li je raspad bilo neminovnost, zavera, veštačka tvorevina, samodestrukcija, nečija instrukcija konstrukcija, ili štagod drugo, nudi tekst Vuka Perišića.
Izvinjavam se zbog dužine teksta ali mislim da vredi pročitati.
“Protiv teorije neminovnosti”
“Da li je Jugoslavija morala da se raspadne?”
Jugoslavija? Neminovno se raspala? Neminovno će se obnoviti? Ni jedno ni drugo. Vrlo vjerojatno je – u čisto tehničkom smislu – nepotrebna. Zasigurno nepotrebna ukoliko njena obnova ne bi značila i spektakularan iskorak u zaštiti ljudskih prava (pozitivan tržišni i kulturološki učinak bio bi nesumnjiv ali je rješiv i na drugi način), ali jednako tako nepotreban je i opstanak ovih Sedam Država ako u podnošljivom i razumnom roku ne postanu velikodušno demokratske i ako s najdubljim gnušanjem ne prezru tragične okolnosti u kojima su nastale.
LAŽNA OBJAŠNJENJA: No, zašto se dakle tvrdi da je raspad Jugoslavije bio neminovan?Razmotrimo nasumce uobičajene teze, narative i mantre.
1.- Omiljena nacionalistička mantra jest da je do raspada došlo zato što se sa Srbima ne može, ili zato što se s Hrvatima ne može, ili se ne može s Južnjacima, dakle ni sa Srbima ni s Hrvatima. To je ponajmanje zanimljiv narativ i nekada je bio vidljiv samo na zidovima javnih zahoda na kojima su se ispisivale intimističke pastoralne refleksije o salati i vrbi. Da je riječ o pitanjima utrobe, dakle visceralnom pitanju, dokazuju i grčevi koje u nekim ljudima izazivaju ćirilica i ekavica ili pak nazivlje mjeseca u kalendaru. O ljepoti različitosti tim ljudima je uzaludno govoriti jer u svojoj neizlječivosti ne žele pojmiti da je septembar u predvečerje rujan i da novembar zna biti neugodno studen.
2.- Jugoslavija se raspala jer nikada nije bila demokratska, a da je bila demokratska odmah bi se raspala. Dakle, nemoguća je demokratska Jugoslavija? Možda i jest tako. No, ako su moguće demokratska Srbija i demokratska Hrvatska – onda je vjerojatno (bila) moguća i demokratska Jugoslavija, a jesu li moguće demokratska Srbija i demokratska Hrvatska to još ne znamo. To ćemo tek vidjeti ako budemo dovoljno strpljivi i u međuvremenu ne umremo od gađenja nad grobom Draže Mihailovića i nad koncertima Marka Perkovića ili od djelovanja obje akademije i oba društva književnika.
3.- Stoljetna etnička mržnja primitivnih Balkanaca? To je rasistički narativ ciničnih diplomatskih kancelarija i nedoučenih televizijskih dopisnika, varijacija na temu Bismarckove dosjetke o Balkanu i pruskom grenadiru. Ni više ni manje nego baš stoljetna mržnja? Primjerice, u sedamnaestom stoljeću većina stanovnika Hrvatske ne samo da nije znala da postoji Srbija nego nije znala da postoji i Hrvatska. Francuski historičar Pierre Chaunu tvrdi da je tada u čitavoj Evropi bilo tek dvadeset tisuća pismenih ljudi. Ipak, Bismarck u posljednjoj konzekvenci nehotice nije bio u krivu. Ništa što su ideologija, politika i historija u stanju proizvesti u svojim najgorim i najboljim trenucima nije vrijedno jednog jedinog ljudskog života, nije vrijedno jedne jedine kapi krvi, znoja i suza. Osim kada to kaže veliki Sir Winston i kada je dakle riječ o antifašizmu, ali antifašizam je iznuda, nesretna nužda koju je fašizam nametnuo civilizaciji kada je branila goli opstanak, jer kako je 1947. rekao jedan od nürnberških sudaca: "Ono najgore što su nam nacisti učinili jest da su nas prisilili da ih ubijamo".
4.- Raspad Jugoslavije je po nekima samo epizoda u velikom procesu raspadanja komunizma. Teza se podupire i primjerima Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke. No, krajem osamdesetih godina komunista u Jugoslaviji više nije ni bilo, ako ne računamo Stipu Šuvara i ponekog umirovljenog zastavnika prve klase, a 1989. dozvoljeno je privatno vlasništvo i to ni više ni manje nego nad – da upotrijebimo marksističku frazu – sredstvima za proizvodnju. Ako sami komunisti vele da je socijalizam per definitionem sustav u kojem su sredstva za proizvodnju u društvenom, nipošto privatnom vlasništvu i ako tu definiciju uzmemo kao mjerodavnu – a nemamo razloga sumnjati da su komunisti mjerodavni za ta pitanja – tada se moramo sjetiti da je 1989. stupanjem na snagu Zakona o poduzećima koji je dozvolio neograničeno osnivanje privatnih društava kapitala, Jugoslavija prestala biti socijalistička zemlja. Uostalom, nevoljko ili ne, uprkos Titovim ambivalencijama, pa čak i uprkos Golom Otoku, Jugoslavija je u periodu od 1948. do 1956. nanijela historijski iznimno značajan poraz staljinizmu. Nehotice i samom komunizmu.
5.- Nestanak blokova i vanjski faktor? Nikad u svojoj povijesti Jugoslavija nije bila u tako povoljnoj vanjsko-političkoj situaciji kao 1990. i nikada u svijetu i Evropi nije imala više prijatelja, a desetljećima je stjecajem raznih faktora bila diplomatska i prilično mirotvorna velesila, doista nesrazmjerno u odnosu na svoje objektivne potencijale. Istina je da je sovjetska prijetnja bila kohezivni faktor, ali njezin prestanak nije nužno morao dovesti do razlaza. Prestanak sovjetske prijetnje nije izazvao raspad vrlo heterogenog saveza kakav je NATO. Mantra o njemačkoj ulozi u razbijanju Jugoslavije bila je jeftin propagandni trik koji je trebao poput strašila izazvati asocijacije na Drugi svjetski rat. Usput rečeno, Njemačka nije preuranjeno priznala Hrvatsku i Sloveniju nego fatalno prekasno, posebno u slučaju Hrvatske koja je nakon proglašenja samostalnosti pa do januara 1992. trajala u međunarodno-pravnom vakuumu, a u Zagrebu nije bilo zapadnih ambasadora koji bi Tuđmana stavljali u red i pokušavali mu objasniti da su ljudska prava važnija od nacionalističkih vizija koje su u devetnaestom stoljeću opsjedale provincijalne advokate i pjesnike. Pandan tvrdnji da je Njemačka rasturila Jugoslaviju je fikcija o "versailleskoj" Jugoslaviji koju su poslije Prvog svjetskog rata stvorile velike sile "radi svojih interesa". (Velike sile inače u pravilu brinu o interesima dobrovoljnih vatrogasnih društava). Teza je i kronološki netočna jer se Prvodecembarski akt zbio 1918, a ugovor u Versaillesu potpisan je u junu 1919. Uz to, teza zanemaruje tadašnje nepodnošljivo neprijateljstvo Italije, skepsu Britanije i vrlo suzdržanu podršku Francuske. Podrška predsjednika Wilsona bila je samo deklarativna i brzo se ugasila zbog američkog izolacionizma.
6.- Obje su se Jugoslavije raspale u krvavom ratu, dakle Jugoslavija samim svojim postojanjem izaziva rat prije ili kasnije, pa je zato treba izbjegavati. Ponavljanje ove teze je uvredljivo i dosadno prkošenje činjenicama. Kraljevinu je porazio njemački Wehrmacht s istom lakoćom kojom je porazio jednonacionalnu Poljsku i velesilu Francusku, a malo je nedostajalo da umaršira u Moskvu i Staljingrad, ili da se iskrca na Otok, uhapsi Sir Winstona, liši ga cigara i otpremi u Buchenwald. (Za što je već postojao spreman tim esesovaca). Ustaško djelovanje u Aprilskom ratu bilo je marginalno, ali su ga kasnije preuveličavali i u Zagrebu i u Beogradu, svako iz svojih razloga. Ne samo da se 1941. Jugoslavija nije pravno valjano raspala (aneksije, okupacije i tvorevine privremeno nastale na njenom tlu bile su ilegalne, osim što su bile kanibalske) već je iz Drugog svjetskog rata izišla kao zemlja čiji je ratni doprinos antifašističkoj pobjedi bio veći od doprinosa Francuske. Druga pak Jugoslavija već je bila politički demontirana kada je 1991. počeo rat, a njena ustavno-pravna demontaža počela je još 1989. državnim udarima u Novom Sadu i Titogradu. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević uložili su velike i bezobzirne napore da svoju politiku prikažu smislenom u odnosu na integralizam ustavnopravno nemoćnog, ali ljekovito razumnog Ante Markovića. Osim integriranja jednog velikog, zanimljivog i kompatibilnog kulturnog i privrednog tržišta temeljni smisao Jugoslavije bio je da bude Leviathan, kako je Hobbes nazvao organiziranu silu koja onemogućava sukobe među – smatrao je – imanentno zlim ljudskim bićima. Jugoslavija je dakle bila Leviathan koji je sprječavao nacionalističke sukobe i ratove i zato je njen raspad bio preduvjet a ne posljedica rata. Zabuni je doduše doprineo historijski presedan da se jugoslavenska vojska praktično od 1990. nalazila u stanju oružane pobune protiv vlastite države. Vukovar nije razorila Jugoslavija niti ukleti usud Jugoslavije. On je razoren zato što Jugoslavije više nije bilo. Otklonimo i ovu zabunu: Hobbes nije bio zlokobni mizantrop nego otac liberalne demokracije. Kao iznimno loše i nesavršeno društveno uređenje, ali ponajbolje u odnosu na ostale, liberalna demokracija utemeljena je na Hobbesovom antropološkom pesimizmu, što je pristojan izraz za osnovanu pretpostavku da su ljudi uglavnom gola govna. Samo zato se višepartijski izbori provode svake četiri godine u uvjetima trodiobe vlasti, stroge zakonitosti i slobode govora. Zato postoje i krivični zakonici koji osim krivolova zabranjuju svastiku i previsoko pružanje desne ruke.
7.- Slične su i mantre o velikosrpskom hegemonizmu i hrvatskoj izdaji. Prva Jugoslavija bila je nesumnjivo pod dominacijom srbijanskih političkih, dinastičkih i vojnih krugova i ta je dominacija bila ponekad nepodnošljiva, a najčešće slaboumna, ali nije izazvala propast Kraljevine, kao što je Radićev pokret nikada nije ozbiljno ugrozio niti je imao ambiciju da je fatalno ugrozi. Uostalom, sporazum Cvetković-Maček otvorio je put prema federalizaciji države. U Drugoj Jugoslaviji hegemonizma ove ili one vrste bilo nije, osim ako apsolutnu vlast anacionalnih komunista kakvi su bili Broz, Kardelj, Ranković i Đilas, ne nazovemo hegemonijom. Kada je Četvorka počela da se osipa i kada je iz raznih razloga sišla sa scene, Jugoslavijom su nakon 1980. dogovorno vladale republike i pokrajine. Značaj nesrazmjerne zastupljenosti Srba u vojsci i policiji je preuveličan jer sve do 1987. nije postojao organizirani velikosrpski centar otkud bi se vukli konci zavjere. Čak ni Milošević nije imao hegemonističkih ambicija. Sa zadovoljstvom je otjerao Sloveniju i nije imao ništa protiv samostalne Tuđmanove Hrvatske osim što je htio da je umanji ili joj vrati kusur preostao od podjele Bosne. Bio je separatist koji je u odvajanju Srbije od Jugoslavije htio zgrabiti što više teritorija, a njegova projugoslavenska retorika bila je toliko providno lažna da u ovom kontekstu i ne zaslužuje osvrt. Navodno izdajnička Hrvatska bila je intelektualni Pijemont jugoslavenstva. Ako postoje ljudi u Zagrebu i Beogradu kojima je od ove teze upravo pozlilo, a postoje, njihova mučnina ne može umanjiti značaj Strossmayera, Račkog, Matoša, Supila, Trumbića, Krleže i mnogih drugih, a čak su i nerijetka razočaranja hrvatskih Jugoslavena ostala u svojem biću integralistička i demokratska.
8.- Trajna ustavna kriza? Točno je da ni jedan jugoslavenski ustav nije bio nimalo uzoran pravni spomenik. I normativno i u primjeni svi su ustavi bili odraz političkih volja koje su bile savršeno nezainteresirane za demokraciju i ljudska prava (što je jedino relevantno ustavno pitanje) i radije su se opsjedale ovlastima kralja ili samoupravljanjem. Neka federalistička rješenja ustava iz 1974. čak i nisu bila loša, ali je položaj pokrajina doista bilo nelogičan. Ta se anomalija mogla razriješiti demokratski i racionalno, no presudila je tehnika državnog udara.
9.-Neriješeno nacionalno pitanje? To je točno. U Jugoslaviji nacionalno pitanje nije bilo riješeno iz jednostavnog razloga što je nacionalno pitanje kao takvo, u Jugoslaviji ili bilo gdje, nerješivo ako se promatra izvan demokratskih principa u okviru kojih građanin ima pravo na nošenje narodne nošnje, pjevanje narodnih pjesama (ako nisu uvredljive), njegovanje narodnih običaja (ako nisu nasilni), iskazivanje zaljubljenosti u svoju naciju (ako ne mrzi neku drugu naciju) i vijanje svoje zastave (ukoliko se na njoj ne nalaze svastika, fascio littorio, slovo U ili četnička lubanja). Ništa izvan principa slobode koja je ograničena slobodom drugoga da na pristojan i učtiv način bude i nacionalan, kad mu se to već toliko sviđa. Pravo na korištenje svoga jezika i pravo da se taj jezik naziva kako god se poželi ljudsko je pravo koje nadilazi nacionalna prava, jer pravo na jezik je pravo na slobodnu misao nesputanu pitanjem tvorbe futura ili refleksa jata. Nacionalno pitanje samo je sporedan segment građanskih prava, a za njih obje Jugoslavije nisu pokazale pretjeran interes i to iz razloga koji izlaze iz nacionalnog ili nacionalističkog konteksta. Još manji interes za ljudska prava pokazale su države nasljednice, štoviše pokazale su u svakoj prilici i u svakom smislu violentan prezir prema njima: ne samo da tako nisu riješile nacionalno pitanje nego su ga dovele u stanje bolne nerazmrsivosti.
10.- Neuspjeh u stvaranju jugoslavenske nacije? To je bio najveći uspjeh Jugoslavije s nesagledivim demokratskim potencijalom. Biti Jugoslavenom nikada (osim u slučaju marginalne predratne Orjune) nije bio nacionalni nego građanski i internacionalistički, štoviše anacionalni izbor. Utemeljenje države na nacionalnom principu otvara trajan potencijal za apartheid ako ne i nešto puno gore, jer dokle god u nacionalnoj državi postoji i jedan jedini građanin koji nije pripadnik državne nacije, njemu prijeti opasnost da postane građanin drugog reda, da postane podanik, da izgubi pravni subjektivitet, da mu oduzmu automobil, telefon i radioaparat. Tako se to radilo tridesetih godina u skladu s tadašnjim stupnjem tehnološkog razvitka. Nakon toga bi uslijedio uobičajeni postupak. Već sama mogućnost da tom građaninu netko tobože ili malo morgen jamči građanska prava dovoljno govori o nedemokratskoj naravi, odnosno moralnoj nakaznosti ideje nacionalne države i državne nacije.
11.- Teorija potkradanja? Hrvatske devize koje su oteli Ineks, Geneks i pruga Beograd-Bar. Unesrećena Slovenija. Iscrpljena Trepča. Opljačkana Srbija... U uvjetima socijalističke privrede, nepostojanja stimulativne fiskalne politike i slobode trgovačkih društava da sama raspolažu svojim novcem bilo je doista neminovno da se svi osjećaju prevareni. Jednom bi netko trebao sine ira et studio napisati historiju jugoslavenske ekonomije u svjetlu sveopćeg nacionalističkog zapomaganja nad pljačkom. Nekako slutim da su sve federalne jedinice imale podjednake koristi, nadasve od industrijalizacije i urbanizacije koje su bile epohalan modernizacijski iskorak neizvediv u bilo kojim drugim državnopravnim uvjetima.
12.- Jugoslavija je umjetna tvorevina? Svakako da jest. Kao i svaka, bilo koja država. Kada pak država samu sebe želi prikazati kao nešto što se temelji na tako idiličnim prirodnim pojavama kao što su krv i tlo – tek tada zaslužuje da nestane.
13.-Vjerski faktor? Ni slučajno. Sve ovdašnje konfesije propovijedaju da je Bog jedan i da su svi ljudi Božji stvorovi. Mnogi ogavni klerikalni ispadi – osim što bili bogohulni i nimalo transcendentno tankoćutni – bili su samo operativni segment ratne propagande, ali to ne spada u ovaj kontekst. Klerikalni nacionalizam je oblik hereze i bezbožništva i nije ništa drugo no interni eklezijastički, čak ne i teološki problem.
14.- Bratstvo i jedinstvo bilo je lažno? Možda. Vjerojatno. Svejedno. Nebitno. Jednako kao što je lažno poštenje onih koji ne kradu i ne ubijaju jer znaju da je to zabranjeno krivičnim zakonom. Ne zanima me istinoljubivost koja se užasava licemjernog bratstva i jedinstva tako da izazove rat svih protiv sviju od kojega bi se prepao i duhoviti cinik kakav je bio Thomas Hobbes.
15.-Civilizacijski i kulturološki inkompatibilitet? To je rasistička glupost. U to spadaju i dosadne mantre o tisućgodišnjoj kulturi i zlatnom escajgu na dvoru Nemanjića. Postojala je razlika u materijalnoj civilizaciji između različitih dijelova zemlje, ali njena razdjelnica nije bila etnička nego je – kao i u Italiji – razdvajala sjever i jug. A sve da su kulturološke razlike i bile spektakularno velike, utoliko bolje: prožimanje tih razlika je poželjno i edukativno i osim svega jedan je od temeljnih principa opstanka modernog svijeta."
Ako vam je odgovor na većinu postavljenih teza NE onda ste jugonostalgičar sa svim onim što se pod tim podrazumeva, ako je vaš odgovor MOŽDA vredi da razmislite , a ako je većina odgovora DA to ne znači da ne možemo civilizovano i argumentovano diskutovati, niti isključuje dijalog.