Jasno je da nam nedostajete.
A mi vama?
Mi koji smo otišli. Jes´ malo bezobrazno i nasrtljivo pitanje, ali ipak me interesuje šta mislite: da li nedostajemo Srbiji?
Letos, dok sam sabirala impresije po domovini, uleteše mi u audiosferu rečenice tipa:
«Eto, nije ni višu školu mogao da završi, a sad je direktor osnovne škole»,
«Samo dr. M. vredi u toj bolnici, ostali katastrofa, svi beže što dalje»,
i tako dalje, na stotine, ako ne i hiljade slučajeva nedoškolovanih ili neusavršavanih kadrova postavljenih na radno mesto (i moljenih da preuzmu niz drugih uloga) samo zato što drugog nije bilo. Ne sumnjam da su se snašli, i da rade što se od njih traži, kako znaju i umeju. A da li umeju najbolje, to je već pitanje kvaliteta koji se, čini se, u većim gradovima ponekad i može obezbediti uz malo traganja, veze, i naravno novca, dok su u provinciji ljudi prepušteni uzmi-što-ti-se-pruža-ponudi profesora, lekara, naučnika, menadžera, itd. I evo, tek danas posle niza godina suočila sam se sa pitanjem da li Srbiji nedostaju, kvantitativno i kvalitativno, njeni građani koji su je napustili? Ili da budem još nasrtljivija, da li možda i ja nedostajem Srbiji? Već sledećeg trenutka sam dobila odgovor, ali o tome malo kasnije.
Zadnjih petnaestak godina je zemlju napustilo pola miliona uglavnom visoko obrazovanih stručnjaka, a među njima desetine hiljada studenata (kao što sam bila i ja). Danas oko 70,000 naših diplomiranih studenata radi u Americi i Kanadi. A koliko ih je tek u jednoj Danskoj, Britaniji ili Australiji?
Političari već godinama govore o «stvaranju uslova za povratak jednog broja naučnika iz sveta» ali konkretnog plana ili uspešnih primera još nema. Nisam sklona ni politici ni kritici, ali sam u ovom slučaju uverena da je vlada zaista jedina koja bi, prvo uz jaku volju -bez nje ništa- a zatim kroz kreativne i efektivne programe i projekte uspela da postigne ono što u javnosti izjavljuje da želi.
Mi koji smo otišli definitivno smo stekli znanje i samopouzdanje. Na stranom jeziku smo često sami samcati, bez maminog ručka, tatine mudrosti ili sestrine podrške savlađivali najteže emocionalne prepreke i najboljim njihovim mozgovima bili ozbiljna konkurencija. Da smo ostali, bili bi dobri, ili bi možda, u sklopu sistema, bili dobri do one granice koju nam društvo nameće kao obrazac («Raspustio je čas fizičkog ranije, ne plaćaju ga dovoljno»)...? Neki od nas su po prirodi manje ili više ambiciozni, ali krah društvenog poretka gde se ambiciozni identifikuju, podržavaju i nagrađuju predstavlja možda čak i veću kočnicu razvoja od odliva inteligencije. Reče mi letos u mom gradu jedan izvrsan profesor istorije kojeg deca obožavaju: «Što manje odskačeš, to ćeš biti prihvaćeniji od kolektiva».
Kao što spomenuh, odgovor na gore postavljeno pitanje, dobila sam već nakon par sekundi u obliku naše stare srpske poslovice: «koga nema bez njega se može». Uostalom, oči ne lažu: život se odvija, funkcioniše, deca idu u školu, odrasli na posao, bake kuvaju ručkove i sade bašte, popodne se svrati na piće u kafić a uveče gleda raznovrstan TV program i organizuju izleti preko vikenda. Nesumnjivo da bi Srbija profitirala tehnološki kada bi okupila ekipu svojih iskusnih naučnika. Nesumnjivo da bi Srbija napravila uspeh u zdravstvu kad bi joj se vratili vrhunski lekari, edukativni pomak kad bi joj se vratili najbolji profesori. Nesumnjivo da bi Srbija ostavila neke svoje istočne susede u prašini kad bi joj se vratili iskusni menadžeri i lideri koji bi hrabro poveli ljude za sobom. Nesumnjivo da bi Srbija profitirala duhovno kad bi se sva njena deca okupila pod istim krovom. Nesumnjivo da bi i oni koji su ostali naučili mnogo od nas, ali i mi od njih (zaboravili smo i mi štošta!). Ali istina je samo jedna: Srbija može bez nas (pa i bez mene, sa izvesnim žalom shvatih), jer mora! Nema vam druge nego vi koji ste ostali, od najmlađeg do najstarijeg, da zavredite bar za 4 ili 5 odraslih ljudi, da budete nadljudi, lavovi od ljudi, da popunite praznine, i duhovno i svetovno, i znanjem i znojem, i voljom i željom. Jer bez vas Srbija sigurno ne može.