Srbi na Kosovu su po ko zna koji put u dilemi, a mnogobrojne poruke, saveti pa i pretnje sa strane, uz inače visok stepen podeljenosti među njima, čine dileme i probleme još većim. Poruke koje im se upućuju su toliko oprečne, konfuzne i zbunjujuće (“kreni, stani”), tako da bi se pre moglo reći da su to instrukcije koje ih zbunjuju i dovode u poziciju onih gusaka u magli. Dakle, ko izađe pogrešiće, ko ne izađe pogrešiće, a opet je dilema ko će više pogrešiti ili više biti u pravu. Da bi sve bilo još komplikovanije i za Srbe na Kosovu zbunjujuće eto pojavi se i jedna NVO sa pozivom da izađu na izbore. S obzirom na imidž te NVO, eto još jedne dileme da li izaći ili ne i da li će efekti biti odziv ili bojkot.
U situaciji kada se pitanje Kosova i Metohije nalazi pred raspravom u Međunarodnom sudu pravde izlazak Srba na Kosovu na lokalne izbore je vrlo osetljivo pitanje, a pogotovo ako se to dovodi u direktnu vezi. Naravno da bi bilo povoljnije da se lokalni izbori održavaju nakon odluke MSP, ali Srbi na Kosovu na to nisu mogli uticati. Nije sporno da Srbija ne priznaje nezavisnost Kosova ali to je pitanje statusa koje će se rešavati u MSP i, nadamo se novim pregovorima. Da se radi o parlamentarnim izborima na nivou Kosova, u navedenom kontekstu imalo bi rezona da Srbi na Kosovu bojkotuju dok se ne reši pitanje statusa (mada se i u tom slučaju može diskutovati šta je pametnije i za njih korisnije), ali to ne znači da se Srbi na Kosovu sami isključe iz svih oblika odlučivanja na lokalu gde mogu imati vlast bez obzira na status Južne Srpske pokrajine (ako nam je tako lakše reći za ono što su 63 države priznale kao nezavisnu državu).Dakle, Srbija ne treba da prizna nezavisnu državu Kosovo ali to ne znači da ne bi trebalo da priznaje opštinske vlasti koje su izabrali Srba koji žive na Kosovu.
Ako je položaj Srba na Kosovu centralno pitanje i briga Srbije onda bi trebalo da im se pomogne, a ne odmogne, da imaju svoju lokalnu vlast i institucije tamo gde žive.
Što se tiče legitimnosti izbora, pa raspisali su ih isti oni sa kojima je Srbija do pre godinu dana pregovarala i priznavala ih za legitmne pregovarače, a već smo izrazili spremnost da se razgovori nastave. Zar ne bi pregovaračka pozicija Srbije i Srba bila jača ako oni potpuno učestvuju i imaju vlast na lokalu na Kosovu.To bi bila realna slika sa kojom se počinje, a ne virtuelna po kojoj imamo skupštinu opština sa Kosova i gradonačelnike locirane u centralnoj Srbiji, koji već 10 godina ne žive tamo.Možda su upravo oni grupa za pritisak kojoj ne odgovara izlazak na izbore Srba koji žive na Kosovu.
Očito je ključni problem u tome što se Srbi na Kosovu prevashodno koriste za “više političke ciljeve”, “nacionalne interese vaskolikog Srpastva “ “odbranu Kosova “ i šta sve još ne. To je mantra koja se koristila i onda kada je zvanična Srbija pozivala Srbe da izađu na izbore i kada ih je pozivala i poziva da ne izađu. (Npr. Oliver Ivanović 2007.godine).
Upozorenja da bi građani trebalo da se zapitaju da li izlazak na lokalne izbore doprinosi borbi koju Srbija vodi za očuvanje KiM ,da li su time pomažu ili odmažu svojoj državi i da li je njihov motiv nacionalni ili su u pitanju sitni lični interesi su očito politički predozirana za obične ljude na Kosovu. Oni mogu postaviti sasvim logično kontrapitanje: a čime to ne doprinosi, da li je bolje da Srbi koji tamo žive uzmu vlast u opštinama ili je prepuste Albancima, da li oni koji su protiv izbora takođe to čine iz ličnih, a ne nacionalnih interesa. Videti intervju sa ministrom Bogdanovićem, gde između ostalog kaže: «Svi koji budu radili pod okriljem kosovskih institucija neće moći da ostanu na platnom spisku države Srbije. Dakle, jasno je da ne mogu imati dva poslodavca, a pogotovu je nedopustivo da finansiramo one koji rade u institucijama koje ne priznajemo. Neophodno je pomenuti da se na Kosmetu više od 80.000 Srba po raznim osnovama nalazi na platnom spisku države Srbije.»
Bilo bi korektno da je objasnio koje su to osnove po kojima se plaća toliki broj ljudi.
Nije nikakva novina da su oko izlaska Srba na izbore opet na površinu isplivale podele i sukobi u toj zajednici koji imaju sasvim druge korene i uzroke.
Možda su upravo to pitanja sa kojima bi se trebalo pozabaviti, čijim bi rasčišćavanjem Srbija mnogo više pomogla konsolidovanju srpske zajednice na Kosovu nego politizacijom pitanja učešća na lokalnim izborima.
Ono što je najružnije u svemu tome je podela Srba na izdajnike i patriote, na “Tačijeve Srbe” i “prave Srbe”, kao što to već čine neki poslanici u Skupštini po samo njima znanom kriterijumu i stranačkom “srbometru”.