Milan Nikolić
Kada Mirko Cvetković izgovori: "Danas sam doneo odluku da..." on nas je već slagao. Premijer Srbije, koji je prvi put tokom tri godine trajanja Vlade kojom stoluje, dospeo u centar interesovanja javnosti, što će reći kuloarenja na svim nivoima, od stranačkog do kafanskog, nije čovek koji donosi odluke. On nije ni izabran na to mesto da bi donosio odluke. I samo igranje te role mu izuzetno teško pada što su potvrdile graške znoja na njegovom čelu dok je na konferenciji za novinare "razrešavao" Mlađana Dinkića funkcija u toj istoj Vladi. Zbog toga su optužbe razrešenog ministra, kome izmicanje fotelje nije nepoznato iskustvo, kako premijer ne radi apsolutno ništa - contradictio in adjecto. Dinkić nije neinteligentan čovek, samim tim nije ni verovatno ni izvesno da su mu bile potrebne tri godine da primeti apatiju i bezidejnost premijera. Upravo su njih dvojica dva, možda čak najdominantnija, profila demokratski orijentisanih političara na kraju jedne dekade. I to ne bilo kakve, već prve - demokratske, one koja je smenila diktaturu.
Jedno lice je lice političke žilavosti, nepogrešivog instinkta da se nanjuši trenutak kada je trup broda potpuno probijen, primer spremnosti da se u najkraćem mogućem roku prepakuje, redizajnira, skocka kombinatorika za opstanak u (izbornoj) budućnosti i da se, držeći Vericu Kalanović za ruku utekne iz vodene stihije. Ostali, razvrstani na istom brodu, ostaju tu za svaki slučaj, nalazeći vremena da stanu uz svog lidera i to ispred panoa "Regioni Srbije", a ne G 17 i, nekako skrušeno i, valjda, dostojanstveno, pozdrave njegove odluke. A ono što smo tom prigodom mogli da čujemo, bez znoja na Dinkićevom čelu, jer njemu mehanizmi preživljavanja i upotrebe svih političkih sredstava nisu strani i ne padaju mu teško, jeste neka vrsta herojskog, tihog mirenja sa odlukama Vlade i kratki, rekapitulirajući refren o svim uspesima Razrešenog, postignutim u poslednje tri godine. I ovo "mirenje", odnosno prihvatanje bez protesta, čak, kako upravo saznajemo, podnošenje ostavke zarad "efikasnosti" - jeste glumljeno, ali uverljivije, spontnije nego Cvetkovićevo "odlučivanje", jer Dinkić zna i ume. Zna da samo na talasu regiona i dislokacijom Gorenja, može preko cenzusa, a ume da sopstveni oprtunizam i vlastoljubivost uvalja u užegli šećer dobrih namera, iscrpljujućeg rada, razmišljanja o svakom zavijutku zemlje Srbije koji mora da napreduje barem približno ritmu prestonice. Dinkiću takođe odgovara nova proevropska osvešćenost najjačih predstavnika opozicije i buduća, takođe nova nacionalna pomirenja zalivena šampanjcem (jer prasetina više ne ide uz evropski imidž SNS-a, kao nekada u izbornim štabovima nepodeljenog SRS-a dok se broji i čeka) su izvesna i moguća. Dakle, on može ponovo biti ono što je oduvek i bio - spasonosni jezičak na vagi. Podjednako delotvoran kao i u ulozi hiperproduktivnog razotkrivača afera onda kada je određene stubove potrebno uzdrmati. Posle ima običaj da se ljuti na svoje žute novinske pomagače u ovom poslu, kada i njega razvuku na duplerici.
KOALICIONA SAPUNICA
I dok iz čitave drame konačno postaju jasni "duboko lični razlozi" Tomice Milosavljevića da se oprosti od svog decenijskog resora, o kojima ga niko ništa nije ni pitao, a on sasvim demokratski zabranio svako eventualno pitanje, o potpitanjima da ne govorimo, sve što nas očekuje je jedna velika nacionalna kladionica i uz nju, soap opera puna međusobnih, koalicionih, takoreći porodičnih optuživanja. Sada, Đilas je već krenuo sa rafalima o svim Mlađanovim propustima i krivicama, očekujemo nove rasplete - ko je zapravo čiji sin, a ko je usvojen, čija zaova je ustvari naložnica brata od strica koji je shvatio da je sam sebi otac i dalje sve do venčanja u Moldaviji koje je po prvobitnoj zamisli trebalo da označi kraj Spelingove "Dinastije". Ali, nastavci su uvek mogući. G17 je jedna od onih partija koja takoreći živi u nastavcima. Sagledajmo sada seriju u celini. Svaka nova epizoda, emitovana iz Parlamenta ili različitih konferencijskih centara, uticaće na narodnu kladionicu, tu pučku zabavu koja pun smisao dobija tek kada se ukombinuje sa praćenjem "Dvora". Znači, blato, blato i samo blato. Kultur-rasisti uvek spremni na porugu, kao Mlađa na nove koalicione aranžmane, mogli bi malo da razmisle o niskomimetskom karakteru sopstvenih preokupacija.
KORIDOR: PIROMAN
Za to vreme, Dinkić, sve u ime "ljudskog, suviše ljudskog" imidža, takođe korisnog za percepciju masa koje bi uskoro trebalo neki broj da zaokruže i ubace u kutiju, komponuje dajući, gotovo setno, oduška sopstvenoj kreativnosti, u vremenima kada je sve drugo tako tužno, surovo i propalo. Pa sad, ne možeš mirne duše da jadikuješ i da pišeš pesme Piromanu, i to, kako sam kažeš, "savršene za opoziciju", u čemu ja opet slutim otvaranje mostova pomirenja sa istom, a pritom si do juče bio jedan od onih koji su mogli da spreče tu tugu i propast. Monetrani udar je evoluirao u Folk trash sudar, i to je, u skladu sa opštim kursom ove zemlje - evolucija, a ne nazadovanje. Ovde se konstantno napreduje u neukusu, nemoralu, neodgovronosti, nedoslednosti...Dinkić je čovek koji ume da pliva, da prati tokove i da svemu tome da glazuru velikodušnosti i pravdoljubivosti. On može, politički, sa svim partijama kada je to neophodno. Možda čak i sa Milankom Karić, kao što može, muzički, i sa Kebom, i sa Tijanom Dapčević, Kikijem Lesendrićem i sa hevimetal grupom "Smrtonosna testera". Za sve ima i sluha i takta. Taj bespoštedni pragmatizam jeste jedna varijanta rezimea
prve demokratske decenije u Srbiji. Istina je, međutim, da: Ex nihilo nihil fit.DEMOKRATSKA VRADALAMA
Drugo je Cvetković. Pogrešan lik u pogrešnoj drami. Kao kada glumica u latinoameričkoj seriji izleti besna iz ormara sa toljagom za muža preljubnika i shvati da je upala u drugu seriju, koja se snima u susednom studiju. Cvetković jeste, aristotelovski, "čovek po sredini", ni suviše rđav, ni preterano dobar. Kao stvoren za hibris, tj.grešku ili zabludu koja će pokrenuti osećanja i samozapitanost gledalaca. Ali, postavka je u samoj osnovi pogrešna. Mirko Cvetković, zbunjeni Sančo koji najviše podseća na one silne likove iz čitave plejade Miloševićevih premijera piona,ne može biti kriv zbog onoga zbog čega je i izabran. Nije logično da nešto što se u trenutku kada se dele karte, smatra kvalitetom, postane razlog za kritiku i optužbu, kada se špil razleti i kula sruši. On je sve vreme bio tu da bi neko drugi i veći mislio i radio za njega, a on samo deklerativno i zvanično saopštavao i objavljivao odluke, rešenja i vizije, predstavljajući ih kao svoje. Mada, Cvetković ni formalno nije imao autoritet premijera, naprotiv gušio se i znojio čak i onda kada je morao da ga odglumi. Zbog toga, u svoj toj apatiji, ravnodušnosti, servilnosti, u svom tom "kako ćemo, lako ćemo" on je druga forma rezimea deset godina demokratije. I to ne sada, kada ga je Dinkić kao optužio, čisteći nove puteve za sebe, već od momenta stupanja na dužnost - predstavlja vernu, doslednu sliku, bezidejnosti, poslušnosti, vrdalamljenja između opredeljenosti za evropsku budućnost (što danas, u kontekstu sprskih partija i njigovih deklamacija - zvuči sasvim besmisleno) i povlađivanja domaćim retrogradnim snagama koje se ne moraju kvalifikovati ni kao antievropske, jer tim kvalifikativom u startu daješ argument njihovim braniocima, ali kao anticivilizacijske mogu i moraju. I to je ono što, čini mi se, ubija Srbiju. To i Evropa i Dveri, i Pravda i Korupcija, i Tajkuni i Čista posla, i Nezavisni mediji i Ubijanja novinara. Cvetković je, u kontekstu aktuelnih političko kladioničarskih previranja, krivac bez krivice, njegova greška je isključivo u tome što je ikada pristao da preuzme poziciju na kojoj se tri godine nalazi.
JEZIČAK U LAVLJOJ KOŽI
Dinkić, taj beskompromisni reformator, zapravo je Dionis u lavljoj koži, kicoš koji bi da glumi junačinu Herakla, a jedva može da nosi tešku toljagu poput njegove. U Aristofanovoj komediji "Žabe", on već samom svojom pojavom, sa lavljom kožom nabačenom preko ženske haljine, izaziva čitav niz dosetki i ismevanja. U srpskoj zbilji prerušeni Dinkić, takođe, podstiče podsmeh, kao i dokono nagađanje naroda koji prati vesti, zatim slobodu da se svako od nas uživi u ulogu političkog analitičara, pa i poneko naivno priznanje i verovanje da je možda on "taj pravi", sve u svemu, kao što rekoh, temu da se popuni vreme između novih uključenja sa Dvora, koji zasigurno gubi bitku od koalicione sapunice, mada piplmetar to nikada neće priznati. I on je korumpiran. Prema tome, igranje šaha na Kalemegdanu je svrsishodnije i plemenitije čak, u odnosu na sve što se danima nalazi na političko-medijskom meniju, a liči na hor Aristofanovih žaba koje tokom Dionisove plovidbe mračnim Plutonovim carstvom diže zaglušujuću, nesnosnu buku ponavljajući iritantni, besmisleni refren: "Brekekekekekeks koaks koaks". Ostaje samo da vidimo čije kreketanje će biti jače - naše ili njihovo.
Ja potpuno razumem mečku koja danas nije htela da izađe iz pećine, jer dan susreta Boga i Čoveka, Sretenje Gospodnje, ne nudi baš nikakvu inspiraciju.