Milan Nikolić
Ja ne mislim da je Marko Karadžić „elimisao sebe iz bilo kakve ozbiljne rasprave“ zbog toga što je otišao da se mesec dana „valja u rijaliti svinjcu Preživljavanje“. Ceca Lukić u svom poslednjem tekstu „Robinzon građanske Srbije“ u množini, pretpostavljam misleći na celu Drugu Srbiju, tvrdi da se u Marka zaklinjala dok je bio državni sekretar a sada ga, kada je samo komesar, nema nigde. Ljudskim pravima je podjednko potreban kao i ranije, i tu nema spora, ali da li su ovako teške ocene povodom Markovog izleta na Kostariku, zaista na mestu posebno ukoliko su začinjene tipičnom domaćom zlobom, koja je kod svih Srbija ista – u maniru „ako su mu trebale pare mogao je da traži od Beka.“ U poslednjoj četvrtini svog teksta prva Ceca se izjednačava sa Veljom Ilićem koji je, podjednako decidirano, mada u oblandi šatorskog magistrala humora, govorio o Čankovim tihim večerima u kući Velikog brata.
Predosadna dilema za i protiv reality i programa je besmislena iz najmanje dva razloga. Niti će većinsko, obično licemerno „protiv“ kada je isključivo deklerativno, naterati vlasnike privatnih televizija da se sažale nad duhovnim pustošenjem kojem doprinose niti će se RRA setiti da postoji. Naše je da i sebe i one do kojih nam je stalo sklonimo ispred ekrana kako ne bi bilo kao po starom, dobrom običaju – svima gadno i svi hoće još. Takođe ili reality polako umire ili je, u međuvremenu, sve postalo – reality.
S druge strane, pitanje o motivima javnih ličnosti da učestvuju u omraženom televizijskom žanru, posebno ukoliko zauzimaju važne pozicije u društvu, i dalje je otvoreno. Nagrada izvesno nije, to čak i Ceca Lukić zna. Nikada se nije desilo i teško da će se ikada desiti da nosilac političke funkcije „izađe iz kuće“ ili se „vrati sa ostrva“ sa svežom gomilom šuški. Ne zbog toga što je Čanak dosadniji od Mikija iz Kupinova, što je Raka Radović gluplji od Vendi ili što su Markovi bicepsi slabiji od nekog atletičara na Kostariki. Prosto, ne ide im u prilog da pobede. Njihove zarade su i onako trn u oku gladnih i sve gladnijih gledalaca dok još imaju čime da plate struju da ih uopšte gledaju. Ne baš kao zarada uzornog guvernera NBS, ali tako nekako. To bi bilo i u suprotnosti sa namerama stranaka koje ih tamo šalju ili sa njihovim ličnim proračunima. Suština je vratiti se popularniji. Suština je, po banalnoj televizijskoj recepturi koja paradoksalno i dalje pali, pokazati svu širinu i krhkost svoje ljudske prirode. Ljudsko, suviše ljudsko, a vi ste mislili nedodirljivo, bahato, zaštićeno, bogovski. U nešto trivijalnijem i slobodnijem prevodu – I bogati plaču.
Baš kao što je Marko, onomad kao sekretar plakao dok je gledao „Trenutak istine“. Tako je bar, suviše ljudski, priznao u „Utisku nedelje“ i verujem overio svoje simpatije kod „građanske Srbije“ koja ga se sada odriče. Uzgred budi rečeno, „Trenutak istine“, ta najgadnija i najpodlija televizijska forma koja nas je do sada zadesila i danas, pod neverovatno lošim hostingom Lečićeve supruge, a on je bez obzira na često menjanje stranačke etikete, verujem, građanski, žari i pali nedeljom u prajmtajmu.
Poslednje važno pitanje je i pitanje ozbiljnosti. Šta znači imati kredibiliteta za ozbiljnu diskusiju u srpskom javnom prostoru? Kako se on stiče a kako gubi, odnosno kako se spada na nivo nekakve neozbiljne kerefeke kojoj se jedino može poručiti – Ti, mali, u ćošak. Da li je uštogljeni Slobodan Antonić, podjednako zgržen blamantnom TV formom, ozbiljan sparing partner za Cecu Lukić samo zbog toga što nikada nije bio u „Magazinu In“? Da li su Čankove večernje besede turbo dizel omladini u kući „Velikog brata“ koje su mene po maniru i tonu asocirale na dekameronsko okupljanje sa jednim govornikom dovoljne da ovog reality pripovedača svrstamo u isti koš sa homofobičnom histerijom Marijana Rističevića ili rasizmom Milana Paroškog na „Farmi“? Da li posle boravka u „reality svinjcu“ pa bio on kičasta dnevna soba, štala ili egzotična divljina – njihove reči vrede isto? Odnosno, da li je Dačić bio „ozbiljniji“ pre nego što je zapevao „Miljacku“? Zar nije Čeda u trenerci na Facebook-u nešto milion puta smešnije i folirantskije od Marka u kupaćim gaćama na kojima Ceca Lukić toliko insistira? Ja mislim da nam malograđanština po kozna koji put radi o glavi i ne pada mi na pamet da potežem Vorhola zarad otrcanog načina odbrane.
Ne moramo voleti reality programe. Ne moramo misliti ništa dobro o učešću ličnosti koje cenimo u svemu tome. Ali, ne moramo se ni pretvarati da je to nekakav eksces u zemlji u kojoj ništa „građansko“ nije ostalo. Kako god da se to “građansko“ čita. Neko bi rekao – Oni samo odgovaraju izazovima vremena, super je ukoliko još izvedu neku subverziju hvatajući se u to kolo. Budi pametan, vaspitan i duhovit na njihovom terenu. I pusti narod da ti SMS-ovima presudi. Političari širom sveta su istu stvar odavno shvatili. Putin je skinuo košulju, Obama je zapevao sa govornice. Sad čekamo Marka na lijani. Da li su dani na gorućem suncu uticali na njegov ljudski i intelektualni kredibilitet saznaćemo kada se vrati u politički život Srbije. Lijana sa tim nema nikakve veze.