Milan Nikolić
Pitanje "Šta ćeš ovde?", do juče ispisano na bilbordima na kojima se reklamira Megatrend Univerzitet, nije nimalo besmisleno. Kako izgledaju oni koji se to ne pitaju? Da li ih ima i izvan Parlamenta? Ko su ti, retki srećnici, koji o napuštanju Srbije razmišljaju samo kada biraju destinaciju za godišnji odmor?
Recimo, to bi mogli biti predavači na Megatrendu. I asistenti pride. Plus zaštitno lice. Utisak je da ti ljudi znaju zašto žive. Spajanje prosvete i čistog hedonizma. Sve to slobodno vreme koje rad u školama/na fakultetima podrazumeva plus zarada dostojna čoveka. Zbog toga je njih nemoguće sresti u gužvi na trgu Nikole Pašića. Kada ih se čovek baš uželi, a da pritom nije student Megatrenda, dovoljno je da uključi neko šareno nedeljno popodne. Tu su. U punom sjaju sreće i samoostvarenosti. Gužvu je, s druge strane, nemoguće izbeći. To je ona ista gužva, neobjašnjiva premijeru Cvetkoviću i ministru prosvete Obradoviću, predavaču na Megatrendu (u slobodno vreme, već šest godina). Nekako sam, a možda su to samo moje predrasude, skloniji da verujem u erudiciju srednjoškolskih profesora u pomenutoj gužvi, nego ovih, mega - univerzitetskih. Barem kada je reč o univerzitetskim zvezdama.
Poruka, ispisana u okviru spornog slogana, koja krasi fotografiju (u Londonu je lično načinio rektor Mića) - nije nepatriotska. Nije ni uvredljiva. Odgovara trenutku. Reakcija tržišne inspekcije, ne ulazim sada u to da li je "u marketingu sve dozvoljeno", zapravo je licemerna. Miloševićevska. Ide u domen falsifikovanja stvarnosti, igranja čuvene igrice - sve je u redu, idemo pravim putem. Ali, to nimalo ne čudi. Patriotizam je jedan od pojmova oko kojeg nikada nismo uspeli da se dogovorimo. Možda je to ostajte ovde i krckajte 30.000 dinara mesečno patriotski čin prve vrste jer nebo je nebo, a sunce je sunce...I samo je jedno (nebo, sunce, kamen) naše.
Lako je prepoznati i tu tešku ironiju što se otvaranje vrata ka usavršavanju pod tuđim suncem i nebom, najjednostavnije odvija baš preko ovog Univerziteta. Ako je slogan imao taj smisao bez obzira na sva kasnija nećkanja i pozivanja na metafore nakon što se podigla prašina. Poznato je kako se studenti državnih fakulteta dovijaju za stipendije, pronalaze načine i kombinacije za nastavak školovanja u inostranstvu, o zaposlenju da ne govorim. Država tek s vremena na vreme pusti težak uzdah i progovori ponešto o odlivu mozgova. Bez potezanja patriotskog pitanja. To je valjda minumum svesti o vulgarnosti. Uostalom, da li su nam mozgovi uopšte više potrebni? Čime bi se oni bavili? Ko bi ih slušao? Da li bi im, pored intelektualnog gabarita i uprkos strahu od odlivanja, neko prvo tražio onu, presudnu - člansku kartu? Šta bi se dogodilo ukoliko bi odbili da je poseduju? Pištaljka i transparent? Ili to svakako ne gine?
Alternativni put je tako šik i easy. Počneš u Oficini, nastaviš na Megatrendu, gledaš lepe i poznate predavače, osećaš se nekako holivudski, svi su tako konektovani sa epohom, niko ne nosi odeću iz vremena Ante Markovića i ne smara sa prevelikim očekivanjima. Savršen put ka društvu onih koji se nikada ne pitaju zbog čega su ovde. A opet, otvorena je mogućnost da se proba i atmosfera izvan sopstvene avlije. Ima tu jedan problem. Košta. I kod jednih i kod drugih, koliko god da je velika razlika u ceni - svejedno zna da bude nedostižno. I kod Ekstra Nene na Megatrendu i kod Nade Popović Perišić na Singidunumu (sećate li se nje?), i kod Antonića na sociologiji, s tim što tu postoje šanse da se upadne na budžet. Predavači ne određuju cene, verujem da bi oni rado svakome, željnom znanja, izašli u susret i šerovali nauku, ali to nije u njihovoj moći. Kao što ni ministar Žarko, mimo sve dobre volje, nema odakle da izvuče za veće plate prosvetara. Nema te slamarice koja može da pomogne mozgovima u ovom trenutku. Sva sreća pa postoji dijalog.
Rektor Mića nema tih problema, on je hitro promenio slogan, i spremno, ubeđeno poručuje - vratite se u Srbiju. Jutro je pametnije od večeri. Zapravo, sve vreme je to i mislio. Oduvek je to mislio. Oduvek je bio patriota. Ciljao je spornim sloganom na suprotan smer. Pali iz Londona u Srbiju! Baš je logično. Naprotiv, tek je to patriotski čin za primer. Predavači na kojima mu zameraju, raznorazni ministri iz devedesetih, potvrđuju ovu orijentaciju. Ceo zaplet je ustvari mnogo buke ni oko čega. Čika Žare i rektor Mića ne bi trebalo da dozvole da ih spopletu marketinške stranputice. Uostalom, kome je upućen ovaj slogan? Kojim budućim studentima? Koga on mami? Samo one prema čijim tatama i mamama je sreća bila darežljiva. A oni na vreme naučili da je znanje neprocenjivo, koliko god da košta. Osim, kada baš treba da se zagreje stolica. To je za siromašne i istinski motivisane. Ali, oni će se, ionako ubrzo sami zapitati zašto su ovde.