Četr'ipe'šes'... Buuum!!!
A obećala sam sebi čvrsto, najčvršće, neopozivo, da ću da ćutim, da neću da lajem, da ću da se klonim nezgodnih tema i sučeljavanja stavova i isterivanja maka na konac i nadgornjavanja i prepucavanja i obrazlaganja i sve te blogoekvilibristike i da ću mirno da sedim u svom ćošetu i da se bavim malim stvarima kojima i treba da se bavi jedna dokona domaćica, sa sve heklanjem i sitnim vezom pride.
Međutim, lepo, ne mogu. Ne da mi đavo mira. Sve hoću... Neću...
Ma, hoću...
Hoću.
Moram!
U stvari, ne moram, ali hoću.
Između ove dve prethodne rečenice stoji čitav jedan krug dana u kome sam iznova odbrojavala, sve laganije i smirenije, i prekrajala rečenice i pažljivo birala pristup i nastup i ton i manir i način i izraz, da ne bih prenaglila, da ne bih bez potrebe padala u vatru, da ne bih povredila, uvredila, pogrešno se izrazila, generalizovala, učitavala, da ne bih popovala i prosipala pamet i uopšte uzev, da bih bila što iskrenija i konkretnija.
Na kraju sam shvatila da jedino ovako mogu izreći ono što me toliko zaokuplja ovih par dana i zbog čega sam poklekla i pogazila sebi dato obećanje, zbog čega ću se, slutim, grdno pokajati. No, šta je tu je, pa da krenem sa pričom...
Naime, znam da sam rano postala svesna činjenice da želim da imam decu. Puno njih. Nisam se nešto opterećivala brojevima ni polom, ali sam se nadala da ću imati bar jedan par blizanaca, jer ih je bivalo u bližoj familiji u prethodnim generacijama. ( Nakon Velikog Deteta sam tu želju precrtala i zahvalila kome treba što je nije uslišio i zamolila koga treba da zaboravi na tu moju nesmotreost, ali, to je sasvim druga tema. )
I tako, da ne dužim priču, imala sam tu privilegiju da mogu da rađam i danas sam srećna majka troje dece, što je, u krajnjoj liniji, manje bitno za ono što hoću da kažem. Ostaje mi žal što nisam rodila još jedno, jer je Malo Dete dosta mlađe od ostalo dvoje i nekako je jedinče, na mnogo različitih načina.
Poenta je sledeća: nisam rađala misleći na državu, na penziju, na obezbeđenu starost, na produžetak imena, vrste. Sebično sam imala u vidu samo svoju ispunjenost, potrebu da podarim život, da ga negujem, da ga čuvam i pazim i mazim dok ne ojača dovoljno da izleti iz gnezda. Uz sve to da dodam da duboko verujem da mi deca ne duguju bog zna šta. Pre bih rekla da ja dugujem njima. Zato što nisu ona želela da se rode, nego su došla kao ispunjenje mojih nekih unutrašnjih potreba ili instinkta ili kako god da se to nešto nazove. Stoga mislim da sam ja ta koja treba da bude zahvalna za sve ono što sam dobila zato što sam majka.
Mogla sam da imam još dece. Međutim, roditeljstvo podrazumeva i priličnu dozu racionalnosti, razuma i odgovornosti, a oni su mi govorili da, sa materijalnim resursima kojima raspolažem, treba da stavm tačku na mladalačke želje. Samo i jedino zbog toga što deci treba pružiti pristojne uslove za život, što, sve u svemu, nije mnogo - da ne budu gladna i žedna, gola i bosa i da imaju kakav - takav krov nad glavom. ( To oko krova je opet posebna priča. Da se pitala moja mama, ja ni do danas dece ne bih imala, jer još uvek živim pod krovom koji nije moj, a ona je mislila da je to krajnje neodgovorno. ) S druge strane, nije ni malo, jer, s obzirom da smatram da su moja deca moja stvar i da mi po tom pitanju nikakvo očekivanje pomoći od strane države ne pada na pamet ( Tu bi mogla da se udene i priča o traženju posla koji nisam nalazila zato što nemam decu pa ću ih imati, pa ću na bolovanja / zato što imam decu pa ću na bolovanja. ), treba obezbediti svakog meseca svake godine ( u vremenima koja su takva kakva su, a nesigurna i turbulentna ) dovoljno novca da se i te osnovne potrebe zadovolje. Pri tome, naravno, niti mislim na zimovanja, letovanja, putovanja ( toga je bilo tek koliko na prste jedne ruke ), niti na firmiranu odeću i obuću ( nisam se gadila nasleđivanja prnjica, naprotiv ), niti na paradajz i lubenice u januaru.
A onda, kada se to osnovno obezbedi, kada su nahranjena i umivana i okupana i u čistom i ispeglana i ušuškana, dolazi na red još mnogo toga. Pričanje bajki i pevanje pesmica i učenje ovoga i onoga kroz igru i kao usput i skidanja temperatura i upisivanja u školu i šetnji i otvorenih vrata i roditeljskih sastanaka i slušanja i osluškivanja i ćućorenja i maženja i prekora i gunđanja i još koječega. Sve to zahteva mnogo vremena, mnogo pažnje, mnogo strpljenja, mnogo živaca, mnogo dobre volje, mnogo preispitivanja, mnogo napornog fizičkog i umnog i psihičkog rada, mnogo tolerancije, mnogo brige i strepnje, mnogo ljubavi i pažnje, mnogo sebe. I sve je to neophodno isto onoliko koliko i kakva-takva materijalna sigurnost, da bi deca porasla u dobre ljude i da bi, kada prebace štap preko ramena da krenu u sopstvene živote u bošči na kraju štapa uz uobičajenu poputninu imali spakovane neke osnovne ljudske vrednosti i principe, pregršt dobrog vetra u leđa, šaku poštovanja i podrške za njihove sopstvene životne izbore, svest o tome da su željena i voljena, što im obezbeđuje barem prstohvat samopouzdanja, izvesnost da imaju gde da se vrate u slučaju brodoloma ili sedmice na lotou, svejedno ( Jer dobro je deliti i tugu i radost. ) i još nekoliko sitnica koje se samo iz roditeljskog doma mogu poneti.
U stvari, ono što sam htela da kažem je da nemam devetoro ni dvanaestoro ni petnaestoro dece jednostavno zato što sam rešila da roditeljstvu pristupim krajnje odgovorno i da se ne pravim da verujem da je dovoljno samo voleti decu, a da ostalo onda dolazi samo po sebi.
P.S. Čitav ovaj monolog je direktna reakcija na ovaj komentar blogokolege Omege i klip na koji je u njemu dao link. Prvo sam mislila da mu repliciram, ali se, nakon nekoliko pokušaja, ispostavilo da bi to bilo predugačko i preopširno i nepodesno za komentar, pa sam, budući da se nisam dovoljno jako ugrizla za jezik, rešila da na ovaj način iznesem svoj lični stav.