Valkira je snazno stiskala falus u svojim rukama. Znala je da ce Odinu svaki njen stisak izazvati bol i gnev. -Ti veliki i snazni Boze, sto krojis sudbinu neba i zemlje, sto nas tvoje ponizne sluskinje drzis u svojoj vlasti, znaj da moje je srce jace. Izdrzace tvoju kaznu, spavace dubokim snom, jer zna da nece doci dan budjenja dok ne naidje Zasluzni da ga probudi.- Stajala je Valikira uspravno, i nikad odlucnija u svojo nameri da kaze „Ne“. Znala je da mora zarad svoga mira. Muke kazne ce proci, ali ce ona dostojanstveno podneti sve. Nije zelela vise da pristaje na ponizno uzimanje onog sto joj se ponudi. Pozelela je da tome stane na put i da od sada uzima samo ono najbolje. Samo ce Zasluzni dobiti priliku da mu otvori vrata srca svoga. Samo najhrabriji ratnik, onak koji i u porazu ostane dostojanstven. Onaj koji stane iza svake svoje reci i dela i nista ne govori olako.
Nije to doslo juce, i nije Valikira donela tu odluku tek onako. Prosla je mnoga bojna polja, videla mnoge junake kako ginu i odvodila ih Odinu. Saginjala je glavu od stida i kad za stid nije razloga bilo. Ponizno je molila za mrvicu paznje i neznosti. Iako ratnica, imala je dusu andjela i vile. Zelela je da upozna Ljubav, a sretala samo losu kopiju. Svoje sestre je podizala svaki put kada bi pale. Odagnavala je tugu i jad iz njihovih ociju, a sama je u dubini svoga bica tuzno jecala. Videla je radjanje, smrt i ponovno radjanje. Videla je uspone, spoznala i padove. Osetila bol, i dozivela slavu. Udisala je punim plucima, i gusila se u beznadju.
Mogla je Valikira jos dugo tako, da nije pozelela da stane u odbranu svoju. Rekla je dosta, i uzela pravo izbora za sebe, a ne samo da slusa Odinov izbor. Znala je da ulazi u novu i nepoznatu borbu. Znala je da ostaje bez Njegove milosti. Isto tako je znala da je to biti ili ne biti, i da ce samo tako sebe spoznati. Samo tako ce svoju buducnost sama krojiti.