I ove godine je kao i predhodnih Novih Godina, po ko zna koji put, na domacim kanalima prikazivana "Zikina dinastija 1, 2, 3,...". Neko kaze "Dokle vise reprize" neko ih ignorise, a nekome se, kao meni, uvek dopadne. Skoro sam citala da su glumci koji su glumili Bobu i Mariju sada u nekim potpuno drugim poslovima i zivotima daleko od glumackog glamura.
Moram da priznam da svaki put sa istim odusevljenjem gledam decije nadmudrivanje dva matorca koji glume da se ne vole, ali su u svojoj biti suvise slicni da bi bilo tako. Svaki put iznova navijam za Bobu i Mariju i svaki put cekam kad ce Dara da zadene kukavicu u sesir. Skoro sve replike vecina nas zna napamet. Mogli bi svi da odglumimo ceo serijal, al' verujem da se gotovi svi smejemo njihovim salama. Verovatno nas oni podsecaju na neka lepsa i bezbriznija vremena, kada je bilo potrebno tako malo da bi bili srecni i nasmejani. Onda kad je novogodisnji program pocinjao sa "Muzickim toboganom", bio ispunjen pesmom i smehom uz Ikacu, Sedmoricu mladih i jos puno dobre pesme i sale, a zavrsavao se sa beckim koncertom i skijaskim skokovima. Bilo je i folmskog maratona, u kome se znalo u koje doba idu komedije, a kad horori i oni malo eroticniji filmovi. Kada nas je ispod jelke cekala kesa puna slatkisa koju bi dobili iz firme roditelja ili od Deda Mraza iz skole. Kada su na jelci (ili boru kod nas u Dalmaciji) visili malo drugaciji ukrasi a imitaciju snega smo pravili vatom.
Puno toga je tada bilo drugacije, i iako sam bila dete, jos uvek su u meni zive slike tih doceka. Zao mi je sto danasnja deca nemaju te svecarske slike doceka, kada nismo ocekivali komplikovane igracke i gadzete. Mozda sam samo ja promenila pogled na svet, mozda danasnja deca imaju isti onaj svecarski osecaj kakav smo imai i mi. Ne znam, ali sigurno znam da kada ugledam Gidru, vratim se u to doba. Ako nista drugo, uvek mogu da reprizu ove meni omiljene serije iskoristim kao izgovor za ostati kuci ili pak izaci u popodnevnu setnju sa dragim ljudima, ne plaseci se da cu propustiti neki filmski hit.