Posle svega par nedelja treninga, proslog ponedeljka popodne, onako direkt sa posla, uputih se sa jos tri nesto uvezbanije devojke, trenerom i jos par ljudi, put Bohuma u Nemackoj. Misija - Svetsko prvenstvo u HipHop-u, BreakDance-u i ElectroBugie-ju, gde je od ove godine, pored kategorije dece, juniora i odraslih, uvrstena i kategorija Para plesaca tj. plesaci osobe sa hendikepom. Dakle, posli smo kao deo reprezentacije Srbije, potpuno ravnopravnih takmicara.
Iskreno receno, zapitah se sta me to snadje. Ja matorka vec, po shvatanjima novih generacija cije odrastanje prate pomenuti plesovi. Da se razumemo, nije nesto od ovog bilo strano ni pre desetak-petnaest godina mojoj pubertetskoj ustanovi, ali ipak, nekako sam bila sama sebi po malo smesna. Medjutim, moj mladalacki duh mi dosapnu, ides pa sta bude. Nisi ti jos za sah i domine u parku. Ako nista drugo, pokazi da je vazno ucestvovati.
Dobili smo na koriscenje kombi od Paraolimpijskog saveza, pa me nekako poneo sportski duh kolega koje su samo par nedelja ranije dosli iz Londona okiceni medaljama. To je za sada od prilike svo sponzorstvo i pomoc koje smo dobili. Trazili smo, nije da nismo, ali za sada niko nije rekao ni da, ni ne. Sad ce neki "zlobnici" reci kako ovo i nije sport, al' ne trcite pred rudu.
Elem, krenusmo popodne kombi i mi, tik iza autobusa ostatka reprezentacije (bez hendikepa) koja je krenula vecinom iz Nisa, i cije je troskove i snosio grad Nis. Njih pedesetak razigranih "klinaca" zapetih kao puska da pokazu svetu sta znaju i umeju. Inace to je ekipa sjajnih mladih ljudi punih pozitivnog duha, o kome cu pisati nesto kasnije. Putovali smo sa pauzama i trazenjem naseg smestaja punih 24 sata, a mozda i nesto jace. Spavali smo u hotelu van grada koji poprilicno lici na studentski dom, ali je bilo cisto, uredno i udobno. Koliko para muzike sasvim dovoljno. To je u stvari bio smestaj za nas deo ekipe. Ostatak reprezentacije je spavao u hotelu u Dortmundu. Lose vreme, nedostatak sna i duga voznja nam nisu dali da svrckamo bas puno, pa smo skoro odmah posle vecere i radnog sastanka potrazili san u nasim krevetima.
Sledeceg jutra je sa prvim petlovima nastala i pometnja u nasim redovima. Bauljanje po kupatilima, dorucak i put ka Rurovom kongresnom centru u Bohumu gde su se odvijala takmicenja. Sminkanje, presvlacenje, cekanje, trema, mnogo kafe, to je ono sto nam je ispunilo veci deo dana. Negde predvece je dosao red da pokazemo i sta znamo i koliko talenta posedujemo, mada mislim da nam je sarm i nas osmeh bio jednako vazan adut. U nasoj kategoriji su se takmicile ekipe Nemacke, Juzne afrike, Srbije i Holandije cini mi se, ali nisam vise sigurna. Prvo smo nastupale Marina i ja u polufinalu, a onda i finalu u solo HipHop nastup, dok su se Jana i Tanja nadmetale sa protivnicima u ElectrBugie-ju. Ona divna ekipa mladih clanova reprezentacije je iz publike mahala sa dve zastave Srbije, i davala nam vise nego preko potrebnu podrsku. Kad god bi me uhvatila trema, pogledala bi u njih i nasmesila se. Hvala im neizmerno! Rezultat prvog takmicarskog dana je zlatna medalja-Jana, srebro-Tanja i Marina, i bronza-moja malenkost. Bili smo svi presrecni. Jana je plakala, smejala se i pevala himnu a moje srce je tuklo kao ludo.
Nakon ceremonije, ponovnog presvlacenja, cestitanja i ostalih pratecih stvari, izasli smo napolje ka nasem kombiju. Pred vratima su nas docekali nasi "omladinci" sa pobednickim poklicima. Vijali smo medaljama i peharima, zastavama i svim sto smo imali u rukama. Do duse, grudnjaci nisu leteli okolo. Kao indijansko pleme smo plesali, pevali i radovali se. Strendzeri su nas prvo malo cudno gledali, onda su nas kao pratecu atrakciju slikali, da bi na kraju se i sami pridruzili nasoj veseloj druzini.
Kad smo dosli u nas "studenjak" muski deo ekipe smo poslali da nam nadju najblizi Fast food i jos brze donesu proizvode istog. Onda opet u svet snova da prikupimo snagu za novi takmicarski dan. Sutradan manje vise sve isto. Pokupili smo jos jednu bronzanu medalju (Marina i ja smo igrale u paru) i Jana peto mesto u BreakDance-u. Pravo sa pobednickog postolja u kombi i put Srbije. U dobrom raspolozenju ali i preunorni smo dosli u Beograd sutradan. Od sveg uzbudjenja smo zaboravili jednu torbu, ali su nam je omladinci, koji su ostali jos koji dan da djuskaju, i doneli.
Sve u svemu jedno predivno iskustvo, koje me sad opet uvodi u jednu novu pricu i desavanja. Gostovanja po medijima, ulazak u projekat
Gangam Style , pripreme za sledece takmicenje i ko zna sta jos. Moj umetnicki duh se tek rasplamsao...