Prsti, prsti bela staza, evo Deda Mraza. Nisam bila dobra pa nista ni ne ocekujem, ali volim da sumiram utiske na kraju svake godine.
Dakle, dragi Deda Mraze, pocastio si me lepim pocetkom godine. Sve je pocelo bajkovito prosto da ne poverujes. Znala sam da tu ima neka kvaka, samo nisam znala gde se denula. Eto, opet neka kvaka iskrsnu ovih dana. Medjutim, kao sto to obicno biva, kako je odmicala godina, odmotavalo se i klupko desavanja. Bajka je sve vise poprimala oblik svakodnevnice, a to znaci nije vise bilo ni tako lepo, ni tako uzbudljivo. Postajalo je sve tuznije, siromasnije i tanje. Nizali su se dosadni dani, lose vremenske prognoze, politicke smicalice i previranja i nesto sve naopacke. Leto je proslo bez leta, sto ce reci bez pravog odmora. Ljubav je poprimala onaj oblik navike, a poslovne sanse nigde na vidiku. Ona jedna sto je iskrsla, iskliznula mi kao voda izmedju prstiju. Nesto mojom krivicom, a nesto i spletom okolnosti, kako to obicno i biva.
Tako sada na kraju godine mogu reci da sam negde u skoro istoj tacki kao pre 12 meseci. I dalje nemam stalan posao, podstanarim bez nade da ce se taj status uskoro promeniti, u drzavi je stanje sve gore, i ponovo se vraca prica medju mladima ili onima koji jos uvek imaju ambicija, o odlasku iz zemlje. Zajednicki zivot zasnovan na ljubavi presao je u svakodnevne rituale pa se sve cesce pitamo jel ovo samoprodukt nekog dobrog treninga ili se stvarno jos uvek volimo, a samim tim i trpimo.
Do duse, moram cestitati samoj sebi sto sam od 1. jula postala poluevropejka, ali od tog jos uvek nemam ni nekog bericeta. Kazem poluevropejka jer ipak imam dva drzavljanstva a nisam sigurna ni gde pripadam. Imam osecaj sve cesce kao da nisam jos uvek nasla svoje mesto pod suncem.
Dobro je i to sto nakon pet (i brojkom 5) godina privodim kraju spor sa EX JAT-om. Rekla sam sebi jos onda, na pocetku, kada dobijem spor, otici cu na neko dobro putovanje, da nadoknadim sav dusevni bol koji su mi naneli. Mnoge osobe sa hendikepom su mi onda spocitavale moj postupak, pitajuci kako se ne plasim suprostaviti tako velikoj kompaniji. Ma ne plasim se nikoga ko hoce da me ponizi, samo zato sto misli da mu se moze. Zato mi je jos draze sto se polako pocinje sve odvijati u moju korist, jer hocu to isto da pokazem ostatku "ekipe". Ne plasite se i ne mislite da ste suvise mali. Nemojte samo kukati po kuloarima, po nekad izlazeci na sitni protest ispred zgrade Vlade. Necete time nista dobiti, sem mozda upale pluca po ruznom vremenu stojeci napolju.
Ne stidite se reci da ste covek, dostojan zivota i svojih elementarnih ljudskih prava. Ne dozvolite da vas bilo ko, aviokompanija, vozac GSP-a, sluzba kombija za prevoz ljudi sa hendikepom, salterusa u opstini ili banci i svi ostali servisi, koji su tu da sluze vama, ponizavaju i unizavaju. Slobodno dignite glavu, nasmejte se zivotu i krenite napred. Jeste dugo, jeste bolno, ali isplati se. Dobicete satisfakciju u vidu sudske presude, odluke organa, ili vec kog oblika "crno na belo" koje niko ne moze da vam pobije.
Zato, SRECNA VAM NOVA GODINA, i nek svaka godina bude vasa, godina "malih" ljudi...