Nakon 5. oktobra i nakon decembarskih republičkih izbora 2000. godine jedan od prvih poslova je bilo uspostavljanje novog poreskog sistema Republike Srbije. Već u aprilu 2001. godine su doneti novi poreski zakoni, prvi, 01.04.2001., je stupio na snagu Zakon o akcizama, za njim i Zakon o porezima na dohodak građana i Zakon o porezu na dobit preduzeća (koji su doduše počeli da se primenjuju tek od 1. juna 2001.), dok su Zakon o porezima na imovinu i Zakon o porezima na upotrebu, držanje i nošenje dobara stupili na snagu 28.04.2001. godine. Malo smo duže čekali Zakon o poreskom postupku i poreskoj administraciji (donet je krajem 2002. i stupio na snagu 01.01.2003), a poreska reforma je zaokružena 2004. godine donošenjem Zakona o PDV, Zakona o porezu na premije neživotnih osiguranja i Zakona o fiskalnim kasama. Za poreski sistem uspostavljen ovim zakonima se objektivno može reći da je naklonjen bogatim ljudima.
Naime, prihodi od dividende su oporezivani efektivnom stopom od 10% (nominalna stopa je bila 20% ali je osnovica bila 50% bruto dividendi), dok su zarade oporezovane nominalnom stopom od 14%. Za potrebe obračuna limita za plaćanje godišnjeg poreza na dohodak građana se takođe računalo samo 50% dividendi, dok ostali prihodi od kapitala (tj. prihodi od kamata), kao i prihodi od kapitalnih dobitaka nisu ni ulazili u obračun za plaćanje godišnjeg poreza na dohodak građana, dok je cela zarada ulazila u obračun. Porez na dobit pravnih lica je bio 10%. Tokom godina su ovi zakoni pretrpeli razne izmene, ali se i dalje može reći da je kod nas poreski jeftinije biti bogat nego siromašan.
Učinak takvog poreskog sistema, iako se mnogi verujem neće složiti sa mnom, jeste pozitivan. Nakon 2000. Srbija jeste ekonomski napredovala. Mnogi mladi su ušli u kredite za stanove, na ulicama se i dan danas voze neuporedivo bolja kola nego pre 5. oktobra (setićemo se da su 90tih dominirale krntije stare po 15-20 godina u proseku, dok su danas vozila proizvedena pre 2000. ipak retkost), neki su odlično prošli prodajući akcije (doduše, mnogi su posle spiskali taj novac, često na gluposti, ali to je drugo pitanje)…I tako sve do svetske skonomske krize 2008. godine.
Srpska privreda je pokazala potpunu zavisnost od svetskih ekonomskih kretanja i kao što su evropske zemlje padale tako je pala i srpska privreda. S tom razlikom što neke uspevaju da se polako vraćaju, a mi jok. Uostalom, slično nam se desilo i pre 40tak godina, dok smo bili mnogo veća zemlja i mnogo veća privreda. SFRJ privreda je super funkcionisala (kažu ljudi) u datim uslovima pre naftnih šokova. Nakon što je promenjen važan element tadašnjeg svetskog ekonomskog sistema, SFRJ privreda se najstrašnije raspala. Posle smo još dodatno odlučili da je najbolje da se međusobno pobijemo i tako još malo dodatno razjebemo već razjebanu privredu. Al’ da ne ulazimo u to sad…
Oba slučaja pokazuju nesposobnost države i društva da se prilagode promenjenim okolnostima. Inertnost i nepostojanje ideje kako igrati u novim pravilima igre. Zbog čega je sve ovo bitno? Pa zato što je reforma poreskog sistema jedna od stvari koju moramo da sprovedemo. Pri tome su neke brojke zadane i neće se moći na kratak rok menjati. Pre svega pio i zdravstveni protočni bojleri. Mnogima, pa i na ovom blogu, će biti naročito privlačna ideja većeg oporezivanja bogatih. Ipak, pri tome treba imati u vidu da svaki dinar više dat za pokrivanje troškova delova društva koji ne stvaraju novu vrednost (raznorazne administracije i preglomazna državna preduzeća) znači dinar manje dat za one delove društva koji stvaraju novu vrednost (privreda). Razvoj možemo da donesemo samo sami sebi. Ne mogu nam razvoj doneti strani investitori, oni kod nas dolaze samo ako im je jeftinije da tu posluju nego negde drugde, a ne zato da bi Srbe učinili bogatijima. S druge strane, siromašne ne možeš dalje oporezovati, nema odakle.
Pa od koga onda uzeti još? Očigledno ni od koga, za dodatni zahvat jednostavno nema mesta. Jedino rešenje je promena načina trošenja postojeće količine novca koji se skupi. Treba li nam onda poreska reforma uopšte?