Ljudi koji znaju red poštuju svoj, a još više tuđi vikend. Vikend posvećujemo porodici i prijateljima, on predstavlja savršenu priliku za fizičku aktivnost, boravak u prirodi, ili porodični ručak i omiljene specijalitete. Rezervisan je za zabavu i uživanje. Ako volite, i podne ćete dočekati u pidžami. Dopušteno je da zaboravite na posao, poslovne mejlove i telefon. Čitave sate možete provesti na pijaci, u šetnji, čitanju, meditaciji i izlascima. Vikend je akumulator energije za narednu radnu nedelju.
A onda je stigao odgovor na moju poruku: „For XXXX you shortened the plan for one full week, working the upgrade for the weekend. Was that a mistake?".
Odjednom sam postala kradljivica nečijeg slobodnog vremena.
Verujem da svi znamo osećaj kada nešto treba da bude završeno što pre, pa bi bilo najbolje da je već gotovo. Samo, gunđala sam kada je moja sestra radila vikendom i kada je njen poslodavac zvao u osam uveče kao da je to najnormalnija stvar na svetu. Takvo ponašanje sam smatrala bezobzirnim.
Koje moje „ja" je onda predložilo rad vikendom? Da li se „ja" i ono drugo „ja" uopšte poznajemo? Kolege nisu bile iznenađene mojim predlogom, pa se pitam da li nas drugi vide na isti način na koji vidimo sebe? Da li nas drugi vide u objektivnijem svetlu?
Ne znam ko je svestan toga da se mršti dok gleda u računar i dok čita nešto ozbiljno? Da li je čovek svestan kada sa visine razgovara sa ljudima? Da li pažljivo slušate druge dok pričaju? Da li se češkate po kosi kada ste nervozni? Nešto od toga vidimo, nešto ne, a nešto namerno previđamo kada formiramo sliku o sebi. Drugi vide detalje koje sami ne primećujemo. Kada postanemo svesni stvari koje nekada nismo primećivali, otvara se prostor za razvoj.
Sve ovo me podsetilo na Hajzenberga i priču da, ako želiš nešto da „vidiš", moraš da ga „osvetliš", čime dodaješ energiju onome što meriš ili posmatraš, pa ono nije kakvo je bilo pre osvetljavanja. U suštini, Hajzenberg objašnjava da je nemoguće sagledati suštinu iz neposredne blizine, upravo zato što ta blizina menja suštinu. Sebe gledamo iz neposredne blizine, iznutra, i gledajući unutra mi sebe menjamo. Na bolje, nadam se. Da li možemo sebe samo da posmatramo izbliza? Hajzenberg kaze NE! A vi?