gost-autor: nowhereman
Da li je general Dragoljub Draža Mihailović, zaista, rehabilitovan!?
Pitanje verovatno zvuči kao „retoričko“, nepotrebno i suvišno, jer nam mediji, štampani i elektronski, govore – jeste, general Mihailović je rehabilitovan. Učinjeno je to u prošli četvrtak, 14. maja, odlukom Višeg suda u Beogradu, po kojoj se Draža Mihailović „smatra neosuđivanim“ i kojom mu se „vraćaju sva građanska prava, oduzeta 1946. godine".
Šta zapravo znači reč „rehabilitacija“ i šta znači nekoga „rehabilitovati“? To znači, otprilike ovo: nekome ko je teško osuđen, a na pravdi Boga lažno optužen, protivno zakonu, dobrim običajima i moralu – tome nekome vratiti ugled i čast, građanska prava i imovinu koji su mu, sramnom presudom, oduzeti.
Dakle, jeste, odlukom Suda su Mihailoviću vraćena građanska prava i imovina... Ali, šta je je sa, gore pomenutim, ugledom i čašću?
Naime, jedna izjava sudije Aleksandra Trešnjeva, predsednika Sudskog veća Višeg suda u Beogradu, unosi konfuziju i izaziva glavobolju: „Želim da naglasim da predmet ovog postupka nije bila rehabilitacija Ravnogorskog pokreta, niti pokreta Jugoslovenske vojske u otadžbini.“ Tako kaže sudija Trešnjev.
Nama je dobro poznato, međutim, da je osuđeni, a sada rehabilitovani general Mihailović bio predvodnik kako Ravnogorskog pokreta, tako i Jugoslovenske vojske u otadžbini. Izgleda da je slavni Sud odlučio da te dve stvari, iz neznanih razloga, razdvoji, te da o rehabilitaciji pokreta i vojske raspravlja na jednom mestu, a na drugom mestu o rehabilitaciji samoga Draže Mihailovića. Onda je, teoretski, moglo biti i da general Mihailović bude rehabilitovan, a da njegova vojska, recimo, to ne bude. Ili, možda, obrnuto... Ali, kako to, zar nije Draža Mihailović bio vođa ove vojske i ovog pokreta, svih onih ratnih godina!? I zar se može suditi o delima Draže Mihailovića, a da se ne sudi o delima vojnih jedinica, čiji je bio zapovednik?
U redu, zanemarimo to za trenutak, ali – čega se, onda, tiče ova rehabilitacija? Sudija Trešnjev kaže, dalje: „Predmet je bila zakonitost sprovedenog procesa protiv Dragoljuba Mihailovića“.
Drugim rečima, prosto rečeno, sudija Trešnjev je poručio: „Sud je rehabilitovao Dražu Mihailovića, zato što je proces protiv njega bio nepošten. Time ko je bio i šta je radio Draža Mihailović, Sud se nije bavio!“
* * *
General Mihailović je na suđenju održanom 1946. godine bio optužen za teška krivična dela izdaje i ratnog zločina. Sada izgleda da Sud – po rečima sudije Trešnjeva, nije ulazio u razmatranje tzv. merituma stvari, u to jesu li generalu Mihailoviću ova teška krivična dela bila lažno i zlonamerno pripisivana. Ne, Sud se držao, strogo formalno-pravno i, navodno, profesionalno, forme, a tzv. suštinom nije naša za shodno da se pozabavi.
O tome da li je Dragoljub Draža Mihailović bio kvisling i ratni zločinac , odn. da li je bio lažno optužen kao takav, Viši sud u Beogradu se nije izjasnio.
Pa, može li se to, takva presuda, doneta na takav način i sa takvim obrazloženjem, smatrati nekakvom „rehabilitacijom“? Moje skromno mišljenje je: ne, ne može.
* * *
Pustimo sada moja intimna ubeđenje i predrasude, kojih nesumnjivo imam. Razmotrimo, još jednom, šta reč „rehabilitacija“ može značiti.
U Vujaklijinom rečniku stoji da je „rehabilitacija“ (reč koja dolazi od novolatinske rehabilitatio): uspostavljanje, povraćaj izgubljenih prava; vraćanje u ranije stanje; vraćanje dobrog glasa (časti) (...) brisanje sudske ili kakve druge presude kojom su bili osporeni ugled i poverenje neke ličnosti.
Nekoga „rehabilitovati“ znači: vraćati (ili: povratiti) izgubljena prava, vratiti u ranije stanje; vratiti dobar glas, čast, ugled.
U Zakonu o rehabilitaciji, iz 2006. godine, ne stoje reči: dobar glas, čast i ugled.
* * *
Pretpostavimo sledeće: da sam se ja, u situaciji ratnog stanja i okupacije zemlje, bavio liferovanjem brašna i šećera, da sam osnovne životne namirnice menjao za zlato, nakit i druge dragocenosti. Pretpostavimo, dakle, da sam bio ratniprofiter i da sam, kako to biva, mnoge jadne ljude unesrećio. Pretpostavimo, zatim, da sam, baveći se mutnim poslovima u ratnom metežu, morao da dvojicu ili trojicu pošaljem na onaj svet. Pretpostavimo da sam sarađivao sa okupatorom.
Pretpostavimo, takođe, ovo: da me je nekakav Revolucionarni sud, po nekakavom naprečac napisanom zakonu, nakon nekakvog zbrda-zdola sklepanog suđenja, osudio teškom kaznom.
Pretpostavimo, dalje: da su se moji naslednici, mnogo godina nakon moje smrti, odlučili da zatraže Pravdu pred slavnim Sudom za mene, svog pokojnog pretka.
Recite mi: da li bih, u očima slavnog Suda, koji bi me imao rehabilitovati, prestao biti ono što sam zaista bio (profiter i kolaboracionista) – zato, i samo zato, što me je osudio Revolucionarni sud?
* * *
Sudija Trešnjev je izjavio i ovo: „Mi smo u toku ovog vanparničnog postupka izveli mnogobrojne dokaze koji su bili važni za utvrđivanje činjenica bitnih za donošenje naše odluke...“ Potom je sudija Trešnjev, kako stoji, nabrojao činjenice koje su utvrđene tokom postupka („Politika“, petak, 15. maj).
Međutim, lako možemo saznati i ovo: tokom postupka dugog devet godina održano je 16 rasprava; Sud je kao dokaze, između ostalog, pribavljao različita dokumenta, iz najrazličitijih izvora; u svojstvu svedoka, saslušavani su mnogi poznavaoci lika i dela Draže Mihailovića, među njima mnogi vrsni istoričari.
Dakle, lako je zaključiti da se Sud, tokom maratonskog postupka, bavio i suštinskim pitanjem – da li je general Mihailović bio kvisling i ratni zločinac? Ili je, naprotiv, bio deo anti-hitlerovske koalicije? O tome su, tokom postupka izvođeni dokazi i saslušavani svedoci. Istoričari su govorili o tome. Zašto, ako je tako, Sud nije uvažio nijedan od ovih dokaza, i doneo odgovarajuću presudu? Zašto su, zapravo, uopšte izvođeni dokazi pred Sudom o tome – o suštini predmeta, ukoliko Sud na koncu nije našao za shodno da nijedan od tih dokaza uvaži?
Postoje li, možda, nekakvi razlozi koje mi ne znamo, a koji su samo Sudu poznati, da se ne uvaže dokazi o liku i delu Draže Mihailovića, izneti tokom postupka dugog devet godina!? Razlozi političke prirode?
* * *
Istina je, naravno, da će ovakvom, neutemeljenom presudom biti zadovoljni potomci učesnika Ravnogorskog pokreta, kao i ultra-desničarske stranke u Srbiji. Oni sada imaju „zvanično“, sudsko priznanje o nevinosti Draže Mihailovića. Na drugoj strani, levičarske stranke (dodajem – i stranke koje se kao takve lažno predstavljaju), i dalje će gajiti verovanje da je Draža Mihailović bio kvisling i ratni zločinac.
Stanovnici zemlje Srbije će, i dalje, biti oštro podeljeni. Za one kojima su preci stradali od četničke kame, Draža Mihailović će, i dalje, biti zločinac i krvnik. Za žrtve partizanskog termidora, Draža će biti heroj i mučenik.
Na trećoj, nepristrasnoj i pravednoj strani nalazi se istorijska nauka. Istorija se ne bavi formom, nju ne zanimaju prazne procedure, polovični dokazi, pretpostavke i nagađanja. Sudska istina nije i istorijska istina.
Četnicima i partizanima, Draži i Titu, mesto je u istoriji, u istorijskim knjigama, udžbenicima i čitankama, koje govore o ratu, završenom pre ravno 70 godina.
Samo bi istorija mogla rehabilitovati Dražu Mihailovića. Ako bi Draža Mihailović to zaista zaslužio.