"Gospodo, u epohi imperijalizma, koju karakteriše zaoštravanje klasne borbe i zbijanje klasnih redova, u našim redovima, dakle redovima srednjih klasa, umesto sve veće solidarnosti interesa, koja bi se izražavala u organizacionom jedinstvu i svesnijoj političkoj akciji, nailazimo na potpunu zbrku i najrazličitije interese i težnje. U periodu sazrevanja kapitalističkih suprotnosti sudbina naše klase je u tome što je priklještena između monopolnog kapitala i zahteva radničke klase za boljim uslovima i većom sigurnošću. Ovaj nezgodan položaj i rađa našu svest o dvostrukom frontu neprijateljstva: i prema organizovanom kapitalu i prema organizovanom radu, a ta svest se može ispoljiti na naizgled protivrečne načine. Naime, srednje klase su izvor različitih oblika neproleterskog antikapitalizma a, s druge strane, upravo nemogućnost da efikasno zastupamo naše duštvenoistorijski već prevaziđene ekonomske zahteve čini naše klase nesposobnim za samostalnu politiku, a tu politiku neizbežno prirepaškom. Tako da, obrni-okreni, naše klase su uopšte i unapred predodređene na pasivnost ili na stalno kolebanje amo-tamo između vladajućih klasa i onih koje nose revoluciju. Eventualne eksplozije našeg straha i besa gospodo, zato moraju na sebi nositi pečat nečeg praznoelementarnog, besciljnog, pa su čak i u slučaju neke trenutne pobede osuđene na konačan poraz."