Pogleda uprtog negde između koša i odbrambenog igrača koji ga čeka u odbrambenom stavu, rašinerih ruku, dok u reketu sevaju laktovi u borbi za prostor, naizgled ležerno tapše loptom negde u visini desnog kuka. Najednom, zamahuje čitavim telom kao da će loptu baciti negde desno, preko tribina, dok mu pogled fiksira neku tačku negde dole, u visini nečijih patika, iskoračije levom nogom i celo telo okreće u pravcu bacanja, slika se zamrzava, svi zastaju i gledaju imaginarnu putanju lopte - negde desno, možda van terena. U tom zamrznutom trenutku sledi sasvim neočekivan pas o zemlju, negde levo, kroz sredinu reketa i šumu nogu. Lopta udara u pod i zamrznuti kadar kreće, ovaj put ubrzano. Niotkud, utrčava igrač, po levom boku, lopta mu sama ulazi u ruke, skače i …. i veša se o obruč uz ovacije čitave hale.
Moć !
Magija !
Dok podiže svoju četvrtu tonu u benču samo toga dana, ispušta izdah kao pisak. Ostavlja šipku, već pomalo iskrivljenu od kilotona koje je prevalila preko svojih krajeva na stalak, raskliman od preterane upotrebe i ispušta tarzanski urlik, simbolj moći. Okreće se prema ogledalu zadovoljan onim šta vidi. Brdo. Šta brdo, planina mušića. Otelotvorenje sile.
Da li je sportsko postignuće samo pitanje mišića? Šta je presudno, atletizam, ili smisao za igru, talenat, vizija… Svako će vam reći, TO je nešto... nešto nedokučivo, što se ne može formulisati, ali nešto sa čim se rađaš, nešto što imaš ili nemaš. Nešto retko, ali veoma dragoceno, veličanstveno. Nešto što pravi razliku, nešto što je od sporta napravilo industriju, a od ljudi bogove. No,da li je sve to baš tako. Da li je TO nešto što je urođeno, odnosno da li se TO može treningom stvoriti. Čitam misli svakog od vas koji ste dovde čitali:
“NE ! “ ! NEMA ŠANSE ! “
Možeš da se utrenišraš da skočiš, baciš, trčiš, plivaš najviše, najdalje, najduže… Ali smisao za igru je božiji dar, zar ne? Kako se uostalom može treningom usavršiti nešto što je prostorno i vremenski nepredvidivo, nikad doživljeno i nikad ponovljeno. Koji to tehnički elemenat ponavljati hiljade puta kada je momenat izvođenja presudan, a ne stil ili preciznost ( i stil i preciznost su veoma važni, ali svako od nas koji imamo zdrave ruke i noge možemo dostići optimalan tehnički nivo za skoro tehnički elemenat u skoro sportu ( ko ne veruje, neka mi se javi da ga naučim da skače sa motkom za mesec dana preko 3m. Od tri do šest metara je samo stvar treninga, a jedino ograničenje je administrativno ( krštenica ).
Verovali ili ne, ima ozbiljnih naučnika koji smatraju upravo suprotno. Smisao za igru se može naučiti. I ne samo da smatraju, već se trude da to i dokažu koliko god to bilo suprotno zdravom razumu, ali za mnoge je suprotno zdravom razumu da dvadeset tona čelika leti.
Ko želi da sazna nešto više o eksperimentima koji se sprovode sa ciljem podizanja sposobnosti percepcije igre, anticipacije, vizije, odnosno smisla za igru, može se o tome informisati ovde, a za ostale, neka bude tema za misaoni eksperiment, da li nerazumevanje neke pojave treba da bude kraj ili početak traganja za njenom suštinom, a u sledećem koraku i kontrolom, upravljanjem. Da li bi utakmice bile spektakularnije da ima više gladijatora ili više majstora. Da li majstor, uz neki poseban metod treninga, može da postane još spektakularniji, još fantastičniji, još magičniji. Nije li u stvari to ono što i očekujemo kada kupimo kartu ili uključimo televizor.
Odgovor mi je unapred poznat, ali bih ipak da čujem šta vi mislite.