Jedan od većih “faula” Imre je napravio negde oko Nove godine. Bio je tako nakresan da je ispred vrata sopstvenog stana zapišao dečije cipele koje su bile uredno složene.
Vrata mu otvorila lično tašta.
To su one nezgodne situacije kad nema vađenja. Ko da veruje da si se baš u tom trenutku sapleo. Kako da objasniš kad ni jezik ne sluša, nego sapliće sam sebe. Navodno, hteo je da se nasloni na ulazna vrata od stana, da odveže pertlu, a baba Daška je baš u tom trenutku otvorila ulazna vrata.
Prostro se koliko je dugačak.
Sutra ujutru, kad se probudio, dok mu je u glavi još bučalo, uhvatila baba da mu drži predavanje. Svašta mu rekla: da je pijandura, i da samo alkoholičari tako dolaze kući.
Tako se Imre, doduše u afektu, opkladio sa baba Daškom da godinu dana neće ni da lizne alkohol. Ako izdrži sve to vreme bez pića onda dobije odelo a ako ne, onda on njoj kupuje kaput.
U početku je sve bilo manje-više regularno ako se izuzmu neke male sumnje. Na primer sedimo mi u kafani i Imre sebi naruči kiselu vodu, a za mene dve votke i dve kisele, kao kelner retko svraća. Pa onda kao jako je žedan i brzo popije svoju vodu, pa malo sipa od moje. Posle nekoliko rokada moje votke sve slabije.
Bilo je tu još spornih situacija ali sam se ja pravio da ne primećujem, strahujući da će ovaj postati lečeni alkoholičar, a te najviše mrzim.Ti lečeni su najgori, ili ti zabranjuju da piješ u njihovom prisustvu, ili što je još gore, piju kroz tebe. Sede za stolom u kafani, naručuju ti ture, ti piješ a oni sve pijaniji. A onda ustanu i odu kući potpuno trezni.
Tako je nekako prolazilo vreme, ali kako se bližila godina dana od opklade Imre je bivao sve neraspoloženiji. Već sam počeo da brinem za njegovo mentalno zdravlje kad jednog dana on dođe na posao sav ozaren, i kaže:
“Smislila sam kako ću prvog januara da počnem da pijem.”
Ne znam šta tu ima da se smišlja, jednostavno odeš u prvu kafanu, tamo uvek sretneš nekog poznatog, i tako reč po reč dobro se naroljate.
“Ne, kaže Imre. To mora da bude fešta od pića. To će biti ovako.
Legnem ja go u kadu,samo kupaće gaće. Pa stavim čep u onu rupu što otiče voda. A onda vi donesete mnogo Crnogorskog Vranca, ali onog sa belom etiketom, pa sipate na mene. Nivo vina raste, a ja onako zinem, pa kad počne da preliva,ide pravo meni u usta.
Dok se ne napijem.”
Tako je Imre nošen ovom idejom uspeo da izdrži do kraja.
Tašta je ispunila obećanje i kupila mu novo odelo.
Posle samo mesec dana na odelu su mu popucali svi šavovi.
Bog sve vidi, a i baba Daška mi je posle priznala da je odelo kupila na rasprodaji.