Dobila sam e-mail od moje kume o tekstu u danasnjem Presu o zlostavljanju dece i zena od strane oceva i muzeva.
Ja sam u danasnjem Presu nasla dva podjednako potresna teksta:
O ocu koji je seksualno zlostavljao sedmogodisnju cerku
O zeni (cuj zeni, devojcici od 15 godina) koju je muz maltretirao
Ovakvi tekstovi se ponakad pojave u tabloidima, Presu i Kuriru. Jednostavnom pretragom na Presu ja sam izlistala 7 tekstova objavljenih ove godine. Tesko stignu do radija ili televizije. I u tabloidima sluze samo kao senzacija za jednokratnu upotrebu.
Tim zenama ne pomaze skoro niko. Mnogobrojne organizacije za zastitu ljudskih prava se uglavnom bave pravima koja donose politicke poene. Poslanici u skupstini se samo ponekad na recima zalazu za "zakone" koji ce kao pomoci zrtvama. Ne postoje protesti podrske, ne postoji nikakva javna svest o tome.
A svi mi znamo da se tako nesto desava u nasem susedstvu. I okrecemo glavu na drugu stranu. Ne reagujemo, cak ni kad potraze pomoc. Institucije kojima je posao da im pomazu to ili ignorisu ili stite muzeve, "ugledne clanove drustva". To su problemi koji se nalaze na margini drustva.
Ovo je pismo:
Ono što me jako potreslo je komentar u dnevnom listu Press, u kome se komentariše slucaj seksualnog zlostavljanja
od strane uglednog lekara, a narocito onaj deo u kome se majka naziva cudnom i proziva jer je objavila u novinama
svoju sliku i time obeležila dete (nije otac obeležio dete tako što joj je to radio).Naravno, to me je pogodilo jer sam i
ja tako nešto uradila, a razlozi su sledeæi:
- tri godine sam bezuspešno pokušavala da skrenem pažnju da sam žrtva nasilja
- iako je on osudjen za nanošenje teških telesnih povreda kao olakšavajuca okolnost pri donošenju presude uzeto je to što
"sam mu ja branila da vidi dete" a niko nije proverio da li je on dete vidjao (svaki dan pre tog dogadjaja, 3 dana uzastopce)
- niko u toku trajanja postupka nije želeo da uvaži moju primedbu da se ne zna taèno mesto boravka oca kao i to da on
preti da ce dete oteti i zauvek odvesti u inostranstvo
- iako je on nasilje primenjivao na detetu ili u njegovom prisustvu kao najbolji interes deteta se isticalo da odrzava normalne
odnose sa ocem, koji nikada nije imao nameru da sa njom odrzava NORMALNE odnose
- kada je doslo do grubih prekršaja sudskog postupka od strane sudije, ciji je cilj bio da se dete bez ikakvih osnova da ocu,
nije reagovao ni predsednik suda ni predsednik viseg suda
- ta sudija (gdja Zatežic) je i pre godinu dana spominjana u medijima i "povedena je istraga protiv nje zbog korupcije", ali
ona nikad nije suspendovana, prašina se opet slegla i ona i dalje radi, uzima novac i uništava živote ljudima
- i dan danas se u slucaju pretnji nemam kome obratiti jer me šetaju na relaciji policija-centar za socijalni rad jer ni jedni ni
drugi "nisu nadležni i ne mogu ništa da urade"
Jedan od najvažnijih momenata u napuštanju nasilja je podrška okoline. Jedno od najvažnijih orudja nasilnika je odnos koji
društvo ima prema ženi žrtvi nasilja. Uvek se naðe razlog koji je u suštini: nešto je sigurno uradila kad je takav prema njoj,
luda je, kurva, aljkava, lenja...
U grupi mog deteta u vrticu, od 23 dece, tri žene su u nekom trenutku tražile pomoc od mene jer su žrtve nasilja. Muževi
im brane da izlaze iz kuce same, prete oduzimanjem deteta u slucaju da ih napuste, svakodnevno psihicki maltretiraju,
šamaraju na javnom mestu, prebijaju kod kuce, vezuju za radijator i ostavljaju celu noc. Sve 3 su udate za "ugledne"
muškarce. Vlasnik privatne firme, menadžer salona automobila, direktor u državnoj firmi. Spolja gledano to su savršeni brakovi,
skladni bez ikakvih nesuglasica u javnosti. Sve su pokušavale da ih napuste, ali su doživele neodobravanje od okoline,
nerazumevanje u policiji i centru za socijalni rad. Jedna od njih je pokušala samoubistvo, a dok je ona bila u bolnici, sud je
predložio da se dete dodeli ocu jer je ona psihicki nestabilna?! I time su se potvrdile pretnje njenog muža u vezi deteta ,
pa ga je ona posle molila da je primi nazad, da bi bila sa svojim detetom. I dan danas žive u takvim brakovima, totalno su
izgubile samopouzdanje, uverene su da im niko ne može i ne želi pomoci. Zabrinute za svoju decu, brane ih svojim telima
kad se tate "naljute", ili beže, provode noc napolju ili kod prijatelja, svesne da ce njihovo odsustvovanje od kuce proizvesti
još vece optužbe "gde si KURVO bila celu noæ?" i da ce trpeti batine i zlostavljanje, cini im se zauvek. To cak nisu
siromašne žene, imaju podršku roditelja, ali nemaju podršku okoline, sramota ih je što su žrtve.
Poenta cele price je to da u tekstovima o nasilju više ne traži krivica žrtve, jer nje nema. Onaj ko nije nasilje doživeo ne
može da komentariše šta bi sam radio u toj situaciji, jer nije bio u toj situaciji. Kao što niko ne može da razume kako se
osecaju roditelji kad im umre dete od konzumiranja droge, tako je i ovde.
Treba ohrabrivati žrtve da zatraže pomoæ, a ne tražiti njihovu krivicu za tu situaciju. Da nema tog negativnog odnosa
okoline i medija prema žrtvama, možda bi se više njih ohrabrilo da napusti tu prièu.
Ja bih ovo sama pisala, ali sam previše emotivna i nemam prava da postavljam tekstove.