Iako mu uopšte nije bilo usput, Danil Ivanovič je svakoga jutra uredno dolazio kod nje po svoju kiflu.
Danil Ivanovič bio je jako ponosan zbog toga što je izabrao da svoju kiflu kupuje baš u ovoj, a ne u nekoj drugoj pekari.
II
Mladoj pekarki sa velikim sisama u radnji u kojoj je svakoga jutra kupovao kiflu, Danil Ivanovič se već od prvog trenutka učinio strašno sumnjivim.
ako nemam slobodu da kažem šta mislim i koga volim... ako ne mogu da
uđem u pozorište jer koristim kolica ili u prodavnicu jer moja koža nije
dovoljno bela, da držim svog dečka za ruku i sa devojkom se poljubim jer je
volim... ako me tuku jer nisam kao svi, ako pripadam onima koji su Drugi i
Različiti... ako imam pravo da glasam a za sve ostalo ćutim, ako na mene
pokazuju prstom jer izgledam siromašno ili poštujem neki drugi praznik... ako
noću sanjam strah, a danju ga živim... ako se ne družim – ne zato što neću već
zato što me se drugi stide... ako nemam podršku jer se moj problem drugih ne
tiče... ako ne smem da kažem da mi je loše i da mi telo lomi virus... ako se
plašim od reči i pogleda, ako strepim od silovanja i batina...
AKO NE MOGU DA PLEŠEM
Ako ne računamo statističke repove, sex, boks i slične đakonije, gde su neki mišići ponekad prirodno zategnuti, crni pojas deseti dan danas odnose, bar ponekom od nas u kasnijim adolescentnim godinama, oni koji umeju da nas nasmeju do bolno zategnutih trbušnih i oklolnih mišića, opuste u prirodnom osmehu pametne i kreativne osobe, bez obzira na prazne reči koje, možda, tačno znaju gde idu u svojoj nepotrebnosti, dok niko na njih ne obraća pažnju, iznenada veselo urade iracionalnu stvar, uzbuđeno skuvaju nešto dobro, pevaju do prijatnosti uz dobru muziku bez obzira na kanonično odsustvo izvođačkih kapaciteta, igraju uz ritam ako ne uz graciozno njihanje celog tela a ono bar uz oštro cimanje glavom sa prihvatljivo malim faznim kašnjenjem u odnosu na muziku, ... ima svašta, sve u svemu.
Oni što umeju da bleje sa iskrenim osmehom na licu, da se izrazim na književnom prigrevačkom (lažem, ovo sam maznuo od Beograđana).
U invaziji raznih informativnih gremlina što su donele godine blagih tehnoloških zima, svaki intelektualac (ili intelektualka, the singular includes the plural, he shall include she, and vice versa) koji drži do sebe u preletanju preko znanja koja nemamo mi, nego drugi, uz pomoć premalo proverenih obrazaca da nova znanja stavimo gde im je mesto, će prvo pokušati da uradi sve da bi se podigao na viši nivo.
Koji nivo?
I navijanje za Ninu!
e svašta, ne mogu da verujem u jad diskusije da je bilo ko banovao Profesora Nenada - verovatno najučenijeg i politički najkorektnijeg (al' stvarno korektnog, ne u nekom isfoliranom kvaziurbanom, da ne kažem jutarnjeradioprogramskom fazonu) čoeka ođe... elem, mene namrtvo zanima kako je ovaj prastari asasin uspeo da bude u srpskoj politici to što je?
Uzasno me puno stvari frustrira u poslednje vreme. Vec davno vremena ima kako tvrdim da je Pancevo totalni Twin Peaks. Sto vise vremena prolazi, sve mi se vise cini da zivimo u Twin Peaks-u, a da je Pancevo samo jedan sokak.
Secate se kada Dejl Kuper u san-li-je-java-li-je sceni odlazi u sobu sa crvenim zavesama u kojima ga ceka patuljak koji prica unazad? Pa onda onaj kosmati duh-ubica, pa mala zena prostitutka, pa zena sa panjem, onda ona jednooka Nadin...
A naizgled svuda idila. Lepa priroda, potok, slap, blueberry pie...
Katarina Rebraca mislim da je dotakla zvezdu
Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, izgladnele histerične gole,
kako se vuku po crnačkim ulicama u zoru tražeći besni fiks,
anđeoglavi mangupi gore za drevnu nebesku vezu sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći...
Ono što me privlači u džezu jeste upravo sloboda, neizvesnost. Od onog trena kada pesma počne, vi joj se prepuštate, ali ne znate