Hodali smo delom Vracara gde se ne hoda tako cesto. Posmatrali kroz kapije ona divna stara beogradska dvorista. Smejali se se nad novim zgradama cudovisnog stila i pitali se ko li tu zivi.
Povuces me za kosu pa te jurim niz ulicu, pa ja tebe kao udarim, pa me zaboli saka na sekund. A kazes da je sramota ljubiti se na ulici.
Onda mi pokazes jedno drvo ispod koga nema nikog bas.
To drvo je nase skloniste.
Poljupci.
Trenutak kad nestane buka, autoput, hiljade ljudi u zurbi, torbe, kese, oblaci, nervoza, zbrkane misli.
Sve
Nedelja po podne. Dosadno do zla boga na drugom spratu Televizije Beograd. Nema događaja. Urednik dnevnika pretura po starim reportažama „Iz regala“.
Mrtvo more. Jedva su sklepali par agencijskih vesti sa sve bajatim snimcima iz naše dokumentacije. Čak i na „našem ratištu“ mirno. Lagano se valjala 1992 godina.
Pre nekoliko godina, imala sam sreću da sarađujem s Robertom na jednom projektu TVB92. Kao kada upoznate svog heroja iz mladosti, ili omiljenog radijskog voditelja, pa ste malo zbunjeni dok vam se spajaju slika i ton, tako se meni sve to činilo tada. Ne verujem da je on to znao, takvi ljudi samo vole svoj posao i vole da ga rade najbolje, zato se za njih i čuje, hteli oni to ili ne. Nije on znao da sam ja toga dana upoznala čoveka koji je bio neraskidivi deo većine ne samo muzičkih radijskih emisija uz koje sam rasla. Tih nekoliko dana rada s njim ostaće mi zauvek u sećanju. To su oni
Naivni pokušaj meditativne redukcije drugog čoveka, ili sebe, do srži ...
"Won't somebody tell me, answer if you can!
Want somebody tell me, what is the soul of a man
I'm going to ask the question, answer if you can
If anybody here can tell me, what is the soul of a man?"
Posle Gimnazije, buraz Aleks me je zaposlio u TV Bastilji, kao asistenta snimatelja, s tendencijom da završim studije kamere na FDU, i počnem polako da gradim karijeru snimatelja. Nisam delio Aleksov entuzijazam za kameru, ali mi je bilo zanimljivo da se kao lejt tinejdž švrćkam po Begeu. Pisao sam tada poeziju, sviruckao sa drugarima iz grada nekakav garažni pankrok – tj. oni su svirali a ja sam bio zadužen za liru i majkrofona. Bilo mi je drago da sam uz Aleksa, on se tada vratio posle trogodišnjeg gluvarenja po ratištima, posle dve godine na Grbavici i na prvoj liniji sarajevskog fronta. Bilo mi je drago da smo tu, zajedno, po Begeu i da radimo neke bezbrižne stvari: snimamo ptice selice na Kališu, građevine, spomenike. Ponekad ga je Informativna slala na ozbiljnije lokacije po gradu, tipa prostorije SPO-a u Knez Mihajlovoj, ili u šesnaesterac SPS-ove vrhuške, u prostorije Naftagasa na vrhu Beograđanke (da l' beše samo Studio B bio iznad njih, ne pamtim?). Da stvar bude gora, šef službe za odnose s javnošću Naftagasa je bio naš rođak, tojest žena tog čoveka je bila sestra naše mame. Čudio sam se koliko je taj lik, PR NIS-a, postao ljigus spram vremena kada smo bili klinci, kada su ljudi pošteno obavljali svoje funkcije i nisu tresli milione na jadu nacije, kada smo ga se sećali kao gotivnog i učenog teče-drugara... U prostorijama SPO-a nisam mogao da verujem u kolikog kreleta je prerastao Vučina – slikao je samog sebe na muralima zidova stranačkih prostorija, u stilu, njegov lik pored Hristovog, apokalipsa srpske nacije i on, Vuk, na krilima heruvimskog lika koji dolazi s Arhistratigom Mihailom i Samim Obrazom Nerukotvorenog Lika Hristovog, i oni svi zajedno u paketu donose Spasenije Serbiji?! Nisam mogao da verujem da takav SPO može proizvesti bilo šta dobro, koliko god ubedljivo pred kamerom zvučao onaj njihov portparol, Aleksandar Kovačević, il' kako se zvao?!