Majske trešnje su već bile pojedene a i školska godina, takodje. Trešnje nisu bile baš bogznašta, sa ocenama ista stvar. Nema veze, dolazi leto!
Moji roditelji su mislili da mi je kampovanje u Rovinju, prethodnog jula, sa njima, u šatoru koji bi mogao da se opiše kao mantil za troje, donelo toliku radost da je nemoguće da ne poželim reprizu. Zato su bili potpuno paf kad sam im saopštio da su letovanja sa njima neponovljiva i da se više neće ponoviti ( obećanje koje sam prekršio već naredne godine, i opisao: JUL
"Učinite da se moje kosti vrate u maloj urni da, i ako mrtav, ne ostanem u izgnanstvu."
Ovidije
Čovek sam koji iznad svega preferira LETO! Rođen sam u podne 4. Septembra kad je temperatura iznosila +35 stepeni Celzijusa. Volim vrućinu, prija mi, volim da idem bos i razgaćen i da mi Sunce neprekidno sija i žeže! Često kažem da sam Afrikanac ispod ove moje rozikaste kože. Plave oči? Možda vučem poreklo od Tuarega? Više puta sam pisao da čarape skidam tek kad temperatura pređe +30-ti podeljak.
U ranoj mladosti mojoj, učilo se i u školi, postojala su
O skopskom sam vec pisao:JULiJA `63
Taj je bio najveći, I prvi koji sam doživeo.
A onda je krenulo…
Mart `64, amfiteatar, krupni profesor u izgužvanom , davnobelom mantilu, sa hirurškom kapom na glavi( bila mu je zaštitni znak, verovatno mu je služila I kao šlofkapa), snažnim , krupnim glasom, potrebnim da se anatomija dobaci do poslednjeg, najvišeg reda, počinje da govori o srcu..
Nas nekoliko pretendenata na jedno srce koje se krilo ispod čarobnih grudi zelenooke, medenokose princeze Jadrana gledamo naizmenično na
Moja gošća je: razmisljam
Uživajte u ovoj priči .
Огледало је тог дана као и обично било врло искрено када је стала пред њега и загледала се у свој одраз који јој се у том тренутку допадао мање него икада. То је био прећутни договор – да се не лажу. Могла је да рачуна на то да ће јој указати без трунке повлађивања
(turski: nevolja, briga; tuga, žalost; bol, bolest; dertli - pridev: brižan; tužan, žalostan)
malo lakih nota u vruće dane ...
Popularnu muziku, hronološki, obično klasifikuju po dekadnom ključu, pa tako iz minulog stoljeća imamo muziku pedesetih, še'setih, sedamdesetih, osamdesetih ... Sad neću da ulazim u to kako je ovakva klasifiksacija, kao i mnoge druge, u muzici i umjetnosti uopšte, gruba, klimava i neadekvatna, već me, recimo, interesuje da li to znači da sada prisustvujemo muzičkoj sceni desetih, a do nedavno su
Ne, nisam mislila da pišem o istorijskom značaju ovog datuma, ni o emancipaciji žena, ni o smežuranim karanfilima i plastičnom cveću kupljenom na uličnoj tezgi. Htela sam da vam ispričam kako sam se provela na sindikalnoj proslavi Dana žena i to 6. marta. Dobro, malo smo poranile, al' to je samo zato što smo preduzimljive žene i ne čekamo da nam praznici dolaze na noge, nego mi njima idemo u susret.
Dakle, spremim se ja u subotu najbolje što sam mogla, što znači kompletan tretman kod frizera + šminka + nove cipele uparene uz tašnu. Toaleta nenapadna varijanta s naglaskom
Knock, knock... ima li koga?
Sanja, draga,
Nemoj da ovo pismo shvataš suviše lično, jer si ti samo posledica tragedije koja je zadesila novinarstvo u Srbiji. Uzroci su mnogo dublji i plašim se da ih ne bi razumela. Želeo sam da ti pišem već posle tvog prvog „teksta" o porodici Ognjanović i parama koje su ostale na njihovom računu posle Tijanine smrti. Međutim, to bi se verovatno svelo na lične uvrede, slične onima koje su čitaoci tvojih „novina" u svojim komentarima upućivali na adresu porodice koja je izgubila dete pre samo nešto