Jedan skorašnji dogadjaj me je ponovo podsetio da se o deci raspravlja samo onda kada već postoji problem, ili kada se ista vešto ubacuju u odredjeni (pod)kontekst, da bi se pokazalo već nešto (po default-u), strašno i bla-bla; kako, eto, nemaju dobre rezultate; i da je zaista (da preskočim bla na trenutak) krajnje vreme da se po tom pitanju (dečinjem) nešto učini; i u tom „ko je kriv" natezanju, zaboravlja se da ta ista deca od pre par godina više nisu deca, a da je krajnje vreme skrajnuto u neki ćošak (o koji se uvek neko, po potrebi očeša), čekajući neka bolja vremena da se sa decom radi.
Dogadjaj:
Otac ulazi u učionicu, želi da me nešto pita. Vidno je uzbudjen.
„Da li ste primetili nešto čudno kod mog sina?"
Odgovaram da nisam i pitam da li se nešto dogodilo, jer sam zbunjena.
Dogodilo se.
Roditelji su pozvani na razgovor kod učiteljice, u vezi sa ponašanjem (naravno problematičnim). Učiteljica je naime, jako iznervirana što joj to dete, kada ona nešto objasni, stalno postavlja nekakva pitanja, dok sva ostala deca lepo ćute. Takodje je jako ružno, jer kaže da zna - kada nešto zna, i da je lako - kada je lako, a vrhunac bezobrazluka je to, što je (o, užasa), jednom prilikom pitao zašto rade to što rade, i zašto ne rade nešto drugo.
Problematično dete ima 8 godina. Otac ponavlja pitanje o čudnom ponašanju, jer je moj odgovor bio nepriličan u odnosu na gore opisan dogadjaj. Ne veruje da nisam primetila bilo šta. Ne veruje da je moguće da ni on nije ništa primetio.
Moj stav: pomenuto problematično dete zaista postavlja pitanja kad god nije sigurno da je poruku koju šaljem, shvatilo na pravi način. Ponekad traži i dodatne informacije, ukoliko je to što radimo „naslonjeno" na ono što smo prethodno radili. Ukoliko to nije cilj vaspitno-obrazovnog procesa, ja zaista ne znam šta jeste.
Ovaj dogadjaj me je zaprepastio, ne zato što mislim da je učiteljica pogrešila u pogledu procene željenog ili neželjenog ponašanja ovog deteta, već zato što mi, gore pomenuti detalj pokazuje koliko je nama kao predavačima, mišljenje onih koje podučavamo ne samo nebitno, već krajnje nepoželjno. (S'tim u vezi, mene rezultati testiranja srednjoškolaca nisu iznenadili. I ako me neko napadne da je ovo izolovan slučaj, ja sa apsolutnim predumišljajem, guram pomenute rezultate pod nos. Jer, ako smo generalno dobri kao predavači, onda znači da nam jedino nedostaju još dobra deca.)
Na kraju, zaključak mi se samo-nameće. Deca nikada nisu u fokusu, iako se stalno pozivamo na njih kao na našu budućnost; kao na one, kojima sve ostavljamo i zbog kojih sve ovo (ma šta to bilo) činimo.
Deca su kolateralna šteta postavke, u kojoj se o njima mnogo priča (ćoše, iz uvoda), ali se njima malo ko bavi.
Dečija prava, iako propisana zakonom, ne dolaze do aktuelizacije, makar (da se ogradim) ne u onoj meri, u kojoj bismo omogućili da ta naša deca budu zaštićena - ali, to bi trebalo da bude tek početak cele priče.
Društvo, u kome se opravdava stav da deca nema šta da se pitaju, već se od njih očekuje da odgovaraju na zahteve, koje mi propisujemo - i ne zaslužuje decu. Ako to znači da nestajemo - neka i bude tako.
Pišem, po ko zna koji put - 70% dece trpi neki vid nasilja u Srbiji. (Da se razumemo, za mene je nasilje i dogadjaj koji sam opisala, ali ne znam da li ulazi u statistiku, kao ni to, da li se prepoznaje kao takvo.)
Porast agresivnosti u populaciji maloletnih nas stalno ostavlja bez daha, a ja bih svim tim, teško dišućim ljudima poručila da se, umesto zgražavanja, dobro osvrnu oko sebe.
Decu ćemo zaslužiti onda, kada kao društvo budemo više upućeni na njih i njihove potrebe. Umesto da promovišemo njihovo radjanje, radi našeg opstanka, ja bih da radije promovišemo ideje koje će dovesti do toga, da toj deci obezbedimo normalnu sadašnjost - za budućnost će se sama pobrinuti.