Piše: Aleksandra Cimpl
Bila sam u Podgorici. Tri dana. Nebo je sve vreme bilo tmurno, ne od oblaka, već od silnih požara koji su ove godine nezaustavivo napadali šume oko crnogorske prestonice. Tmurna vrućina me podseti na ljute arapske zemlje u vreme pustinjskih vetrova. Lep grad, ta Podgorica, puna duhovitih ljudi. Sve vreme sam bila nasmejana. Ipak, jedan momenat me je potpuno razoružao, razbio moj osmeh i naterao me je da se osetim neslobodno.
Olja Knežević, crnogorska književnica imala je promociju svog romana „Milena i druge društvene reforme“ u divnom prostoru Gradske knjižare, u centru Podgorice. Došlo je preko dvesta ljudi na tu promociju, ali skoro tajno. Niko osim Vijesti i TV Pink nije ispratio ovaj dogadjaj, u strahu da se ne naljuti veliki brat, koji u svojoj beloj raskopčanoj košulji i farmerkama, sedi na Svetom Stefanu i puši svoje Kubanske cigare. Možda su se I veliki brat I njegovi sledbenici, uplašili, jer im je jedan lik iz knjige, Vukas, koji je navodno predsednik Crne gore, previše zaličio na velikog brata. Medjutim to bi za njega bio kompliment, s obzirom da Vukas u knjizi Olje Knežević pokazuje I izvesne znake humanosti.
Bivši predsednik ove male države, trebalo je ipak da dozvoli , uredniku Pobjede (koji je nekada radio za radio Slobodnu Evropu, čudo kako ljudi iz slobodnih, očas postanu neslobodni), da najavi tu famoznu knjigu, pošto u njoj I Crna gora izgleda lepše I slobodnije nego u stvarnosti. Ali ne, njegov strah od jedne knjige, čije se prvo izdanje rasprodalo za samo nedelju dana, je bio jači od njega. Čak je i plaćeni, režimski pisac, morao da napiše u nekom tekstu, da se zakune da nikada neće čitati tu stašnu knjigu. Već zamšljam režimskog pisca, kako trči do bivšeg predsednika u raskopčanoj košulji na nekoj terasi sa koje dignute brade u vis gleda u more i pravi se da o nečemu misli, i pokazuje mu novine u kojima je napisao da nikada neće čitati Milenu, jer Milena je jeres u maloj Crnoj gori. I to ne samo tamo. Milena, taj glas iz pakla, kako je sama Olja nazvala, je potresla i nekakvog srpskog književnog kritičara (mislim u E-novinama), koji se iz nepoznatih razloga I prilično neuspešno upinjao da ospori Oljinu Milenu. Ali nije imao dovoljno argumenata. Milena je jača i lepša, pametnija i hrabrija od svih njenih potcenjivača.
Na početku bi moglo čoveku da padne na pamet da se Oljine Milene plaše, jer previše liči na dogadjaje u nedavnoj prošlosti, liči na neslobodu koju sam I ja osetila u maloj Crnoj gori, ili bi mogli da se plaše zbog njenog muža, Ratka Kneževića. Svejedno je, na kraju čega se plaše, suština je u tome da se plaše.
I nekako kada sam sletela u Beograd, rekla sam sebi, takvu diktaturu, koju sam osetila u Podgorici, čak i strah nekih ljudi koji imaju posao zahvaljujući DPS-u, nikada nisam osetila u Srbiji. Možda samo u vreme Tita, kada smo šaputali viceve o njemu i u češkoj sedamtesetih godina, kada je vladao teški socijalizam, pa su pisci postajali disidenti.
Vratila sam se juče iz Podgorice, iz tmurne vrućine i diktature. I da me čovek pita zašto sve ovo pišem, kada mi je bez obzira na sve, zahvaljujući divnim, veselim ljudima bilo zabavno, mogla bih da odgovorim isto kao što je Olja odgovorila na promociji svoje knjige, kada je jedan čovek pitao zašto je lik Mirka (lider opozicione stranke koji je prodao stranku I napustio državu) iz romana nestao tako odjednom. Rekla je samo:
- Znate, tako su i Mišu Kovača pitali „Mišo, ti brkovi, uvek ti brkovi, zašto to?“ a on ih je pogledao i rekao „Bez veze“
k, Nisam ovo pisala bez veze. Jednostavno je taj sav užas koji sam osetila, nekim kanalom morao da izadje iz mene.