Ako se ozbiljnije analizira period od petooktobarskih promena do danas nije teško doći do zaključka da su sve stranke više vodile računa o sebi nego o državi. Umesto da rešavaju probleme oni su ih sklanjali pod tepih, vodeći računa prvenstveno o sopstvenim i interesima svojih stranaka i stranačkih kadrova.Svako ima svoj odgovor i interpretaciju o tome zašto smo tu gde jesmo, a nismo tamo gde smo trebali i očekivali da budemo, tamo gde su nam obećavali.
Uprvao to je ključni razlog zašto nam treba sveopšti preokret, mnogo ozbiljniji i širi od onoga što predlaže LDP. Svaki preokret koji nam obećavaju i koji će tek u izbornoj kampanji obećavati, a koji nije fokusiran na reforme ekonomskog i političkog sistema ostaće na nivou floskula i obmana bez obzira na zaklanjanje iza evropskih integracija, Kosova i drugih krupnih nacionalnih pitanja „koja ćemo baš mi rešiti“.Ako Srbija propada i nastavi da propada neće joj više pomoći ni biti važni ni EU ni Kosovo, niti će pomoći velike nacionalne parole.
Dakle, narodu treba reći istinu i o ekonomiji . O tome uporno već duže vreme govori profesor Miodrag Zec, ali ga očito oni koji odlučuju, a kojima je dobro, ne slušaju.
Što se naroda tiče, bolje je slušati šta govori Zec nego šta mu govore lukave lisice- stranački lideri i političari.
Pa evo šta kaže Zec:“Demokratska vlast imala je 10 godina da nešto promeni, ali smo umesto temeljnih promena dobili krečenje fasada i Potemkinova sela.Kriza u Srbiju nije došla spolja, sami smo je napravili. Žmurili smo pred činjenicama i zatrpavali probleme umesto da ih rešavamo
Nije bilo ključnih promena. Nije došlo do promene smera. Zato je važno da se za jedno društvo postavi paralela. Da se pogleda šta je uradio narod koji je doživeo kalvariju, na primer, Nemci, Jevreji, Japanci. Da vidimo šta je za njih bilo najvažnije. Pa, bilo im je najvažnije da saznaju šta su oni sada i da im njihova elita kaže da se trgnu. Ne, nama je naša elita saopštavala da smo mi tamo gde bi bilo lepo da se nađemo. Mi smo žmurili pred činjenicama. Zato naša kriza nije uvezena. Mi smo u krizi odavno, a ona se samo dramatično povećala.
Srbija ima isti sindrom kao i Evropa. Svi traže neke pare, a niko ne želi poreze da plaća. Narodu se mora reći da moraju da rade
Potpuna je iluzija tvrditi da ćete vi, kad se dočepate fondova Evropske unije, nešto dobiti. Evropska unija, dakle, za nas ima smisla, ali pričati o tome da će nas ona sanirati i rešiti naše probleme je netačna. Pred našom elitom se postavlja pitanje da li će izlaz biti organizovan ili spontan. Tu ćemo se mi definisati u narednom periodu kao društvo koje zaista može da se reformiše ili će nad nama biti sprovedena neka vrsta stečaja. U tom stečaju ćemo proći mnogo lošije nego što bismo mogli proći. I zato ja mislim da je naša elita pred velikim izazovom. Ne može se podilaziti lošim osobinama koje postoje kod svakog naroda
Srpska vlast, ali i građani imaju očekivanja da će ulaskom u Evropsku uniju naši problemi biti rešeni.
U tom smislu je cela mantra o Evropi potpuno besmislena. Pa, Evropa funkcioniše kao klub, funkcioniše na razumnim principima, Evropa traži da neko nešto i donese, a ne samo da uzme. Ali, čitav narod vezivati za to da ćeš ulaskom u EU nešto dobiti, to je besmislica. Taj sindrom da ćeš nešto dobiti proističe iz domaćeg političkog sistema. To saopštavanje da će ti neko nešto dati je porazna osobina našeg naroda i tu se mi razlikujemo od ozbiljnih naroda koji uzimaju sudbinu u svoje ruke i kažu: ne, meni ne treba niko ništa da da, ja ću sam da to rešim. A ovde neko smatra da će nešto dobiti ako mu umre baba, da će dobiti stan ili da nešto otme. To na dugi rok ne može da funkcioniše.
Srbija nije naučila prvu lekciju iz ekonomije, a to je proizvodnja i potrošnja.
Srbija i u onoj Jugoslaviji i sada, boluje od bolesti koja se zove proizvodnja je manja od potrošnje. I to na dugi rok ne može da opstane. Drugi strategijski problem koji ima Srbija je to što je nivo domaće akumulacije apsolutno nedovoljan za investicije. Mi smo od šezdesetih godina u problemu sa akumulacijom. Način kreiranja akumulacije i obim su apsolutno nedovoljni da se kreira nivo potrebnih investicija. I to se i sada drastično pokazuje, bez obzira na to što imamo dotok akumulacije kroz doznake iz inostranstva, kroz donacije, kroz investicije. Sve je to nedovoljno. Treća stvar koja trajno postoji i nikada nije zatvorena, a na dugi rok će pokopati srpsku privredu, jeste deficit između uvoza i izvoza. Jer, ako je potrošnja veća od proizvodnje, onda se ona hrani deficitom koji nastaje zbog većeg uvoza. Kontrateža tome je spoljni dug. On kod nas neprekidno postoji. Svi ti strukturni disbalansi su znak da mi imamo probleme koje decenijama ne rešavamo.
Sada je velika borba oko toga ko će snositi veliki teret nelikvidnosti. Da li će to biti kreditni sistem, jer će u tom slučaju teret snositi štediše, ili će doći do pada realne vrednosti imovine. Ta borba traje jer niko ne želi da plaća teret te krize. Niko ne želi da smanji vrednost imovine koja je u jednom trenutku naduvana. Zato i imate situaciju da su najveća javna preduzeća dužnici i da su najbogatiji ljudi u Srbiji dužnici. Drugi problem je što je ovo „kazino“ ekonomija. Ogroman broj ljudi ima firme registrovane na Kipru, na Sejšelima. Posledica je da svoju imovinu mogu da izuzmu iz stečaja. Nekada je bilo da, ako osnivaš banku ili ako imaš jednu jedinu akciju banke, onda moraš garantovati svojom imovinom. Sada više ne, zato i imamo problem
Naša istorija je puna zabluda. Nema naroda koji je toliki broj zabluda proglasio za svoje svetinje. Jedna od zabluda je da smo mi značajna zemlja, da smo velika zemlja, da smo zemlja koja je značajna na Balkanu, da smo na raskrsnici puteva. A to istorija ne pokazuje. Pa, uvek je bila značajna Bugarska. Važnija je bila i za Istok i za Zapad. I Bugarska je uvek prelazila na pobedničku stranu i 1945. i 2000. A mi nismo. Zato što je Bugarska na Bosforu a mi nismo. I sve to pokazuje da je Bugarska važnija i za Nemce i za Ruse, nego Srbija. A svaki će srpski političar reći da je obrnuto i da smo mi važniji. A da ne govorimo o Rumuniji koja je ključna romanska zemlja na Istoku. A mi i dalje mislimo da smo mi važniji.”
Dakle, Srbija konačno treba da počne da se bavi rešavanjem ekonomskih problema, sve ostalo, država, stranke, je nadgradnja koju treba upristojiti i reformisati da služi narodu i njegovom prosperitetu a ne da joj služimo.