Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.
(Dylan Thomas)
Ovo nije lula, niti je učeni osvrt na život i delo Dilana Tomasa prigodom stogodišnjice njegovog rodjenja. Za to će se, verujem, pobrinuti drugi, vičniji pisanju od mene. Ovo dole su fragmenti mog privatnog iskustva sa delom Dilana Tomasa, navedeni bez nekog smisla ili reda, without rhyme or reason.
U davno vreme kada sam otkrio Dilana Tomasa čitao sam dramu Tenesi Vilijamsa Clothes for a summer hotel – A ghost play, poslednje njegovo delo koje je premijerno izvedeno na Brodveju. Glavna junakinja drame je Zelda Ficdžerald, žena F. Skot Ficdžeralda, a radnja se odvija u mentalnoj instituciji u kojoj je Zelda smeštena. Prema preciznim autorovim uputstvima, Zelda izlazi na pozornicu “s veličanstvenim nastupom nekoga ko je pročišćen ludilom, ili vatrom”. (Valja reći da je poetika Vilijamsovih dramskih uputstava tema o kojoj cela knjiga može da se napiše).
Dakle, majestic approach of those purified by madness, or by fire.
Ovo kratko uputstvo me je iznova opomenulo da oštrinu uvida najčešće steknu oni koji su goreli i izgoreli i iza kojih je ostao samo pepeo - za razliku od onih drugih iza kojih je, kako kaže Andrić, ostao “samo balav trag, kao iza puža”.
Svoj kratak život Dilan Tomas je završio u 39. godini, u jednoj bolnici u Njujorku, u koju je smešten posle višednevnog opijanja u baru White Horse na Menhetnu. “Popio sam 18 viskija za redom. Mislim da je to rekord”, rekao je jednom.
Ovo je bila treća Tomasova poseta Njujorku; tokom prve, 1950. godine, stekao je meteorsku slavu čitajući svoje poeziju na preko 40 književnih večeri. Kako ga je opisao jedan pesnik, “njegov nastup je bio magičan (maestralan?), u glasu i prisustvu. Nije recitovao na običan način kao što su to činili pesnici tih dana, već je bacao pogled ka tavanici kao da komunicira s Bogom, ili Tenisonom.” Tomas je insistirao na čitanju poezije jer je to bio “jedini način da se iz pesme izbaci muzika”. Audio snimak jednog takvog čitanja može da se nadje ovde:
Za one koji imaju strpljenja i vremena, ovaj tonski zapis će biti dovoljan da im dočara magiju Tomasovog nastupa.
U kratkom komentaru na koricama Tomasove knjige Under Milk Wood – play for voices, knjige koju sam tada čitao, pisalo je da je on zauvek promenio engleski jezik i vratio mu organsko jedinstvo. A to može samo neko ko za sebe kaže da je njegovo obrazovanje bila sloboda da čita sve što mu dodje pod ruku (posebno dečije pesmice), iskolačenih očiju. Njega, kako kaže, nije mnogo zanimalo značenje reči, već njihov zvuk i njihova muzika.
I cared for the shapes of sound that their names, and the words describing their actions made in my ears; I cared for the colours the words cast on my eyes … I fell in love – that is the only expression I can think of – at once, and am still at the mercy of words.
I ta muzika i čarolija reči je ugradjena u Mlečnu šumu, dramu koja je prvi put izvedena u maju mesecu, u Njujorku, iste godine kada je Tomas umro (glavni glas je tada izgovarao Ričard Barton). Juče je, povodom stogodišnjice rodenja, u Njujorku izvedeno javno čitanje ove drame. Pored ovoga, zakazane su i književne večeri i razgovori tokom nedelje.
U Svonsiju, velškom gradu u kome je Tomas rodjen, organizovane su književne večeri i Dilatlon, 36-časovno čitanje njegove poezije, pisama i rukopisa.
Ceo tekst Dilanove drame Under Milk Wood može da se nadje ovde:
Razmišljajući o vatrenom i samouništavajućem životnom putu Dilana Tomasa, često se setim njegove pripovetke One warm Saturday, iz zbirke Portrait of the artist as a young dog; ja smatram da je ovo zbirka ljubavnih pripovedaka, štagod drugi mislili. (Bez obzira što je često isticao svoju opsednutost dečijim pesmicama, Tomas je ozbiljno čitao i Tenisona i Džojsa i Blejka i Remboa i mnoge druge.)
Radnja se dešava na jednoj plaži u Velsu, jedne tople subote, kada pripovedač sreće izvesnu devojku. Posle kratkog druženja i razgovora, oboje doživljavaju magičan osećaj da je njihov susret sudbinski, da su se pronašli medju ljudima, da su se zaljubili, tu na toj običnoj plaži gde se igraju deca. Njihova radost i zanos ovim susretom traje do sumraka, kada odu u neko konačište da budu sami. Sve se činilo kao bajka. U jednom trenutku, pripovedač izlazi iz sobe koju su zakupili i nadje se u neosveljenom, mračnom hodniku konačišta. Uspaničen, on pokušava da se vrati u svoju sobu, ali ne uspeva da nadje prava vrata. Čuje glasove iz raznih soba, kuca na pogrešna vrata, ulazi kod nepoznatog sveta, i najzad ostane bespomoćan i izgubljen u mraku tog hodnika, ne znajući gde su prava vrata ka ljubavi svog života.
Život Dilana Tomasa, kao i životi mnogih od nas, ponekad mi liči na tu završnu scenu te priče: tumaramo životom kao u mračnoj sobi, neprekidno pokušavajući da nadjemo prekidač za svetlo. I tek povremeno naidje neko, kao Dilan Tomas, with majestic approach of those purified by madness or by fire, da nam svojom vatrom na kratko osvetli put.