Scena iz filma Hiroshima mon amour, Alan Renea (Alain Resnais)
Mnogi antropolozi veruju da je populacija ljudske vrste (homo sapiensa), pre oko 100 000 godina bila spala na oko 12 000 odraslih jedinki. Ovaj bottleneck u ljudskoj populaciji neki osporavaju, ali postoje brojne indikacije da je, negde u to vreme, broj ljudi na planeti bio veoma mali - uglavnom se sporovi vode oko detalja.
Pre oko 2000 godina, početkom Nove ere, ukupan broj ljudi na Zemlji je bio oko 300 miliona, i oko tog broja ostao sve do 1850. kada je dostigao 1 milijardu. Posle ovoga, bio je potreban samo jedan vek da se populacija ljudi udvostruci na dve milijarde (oko 1940., pred početak Drugog svetsko rata), a već se 2012. godine očekuje da ce na Zemlji živeti 7 milijardi ljudi.
Veruje se da je ovaj nagli porast populacije tokom poslednji 150 godina posledica tehnološkog napretka koji je produžio prosečan ljudski vek na oko 70 godina. Otkrića u medicini, tehnologiji, poljoprivredi, itd., pomogla su da se smrtnost od bolesti i gladi dramatično smanji. Medjutim, ta ista tehnologija je ljudskom rodu donela i ratove u kojima je, samo tokom dva svetska rata u 20. veku, oko 100 miliona ljudskih života ugašeno. Zahvaljujući tehnologiji, načini ubijanja su postali efikasniji: ako se za Prvi svetski rat kaže da je bio “klanica naroda”, onda bi se za Drugi moglo reći da je bio “krematorijum naroda”.
Danas ljudi, osim u ratovima, najmasovnije stradaju u saobraćajnim nesrećama ili epidemijama (posebno u siromašnim sredinama gde je smrtnost od izlečivih bolesti nepodnošljivo velika). Drugim rečima, nova tehnologija i globalna preraspodela bogatstva je uzrok ovim smrtima. Tehnologija je, očevidno, dvosekli mač koji kroji sudbinu ljudske vrste.
Neki smatraju da će budućnost homo sapiensa doneti masovna stradanja, ili čak potpuno uništenje ove civilizacije, mada se mišljenja razilaze oko mogućih uzroka. Da li će uzrok biti globalni rat, novi neizlečivi i smrtonosni virusi, zagadjenja ili klimatske promene uzrokovane ljudskim aktivnostima – ili sve ovo zajedno – nije potrebno da špekulišemo. U svakom slučaju, od sebe pobeći ne možemo: kao što su ljudi sposobni na zadivljujuće podvige i plemenita dostignuća, oni su podjednako sposobni da prave nezamislive zločine i surovosti. To smo mi.
Viktorijanska predstava o čoveku kao plemenitom biću koje samo dobro čini izmenila se tokom poslednjih 100 godina. Ljudi nisu nevini jaganjci već mogu istovremeno da budu i vukovi jedan drugom. Po mom mišljenju, najdramatičnija ilustracija ovome se desila pre tačno 74 godine, kada je, na današnji dan, 6. avgusta 1945., detonirana prva atomska bomba nad Hirošimom. U trenu je ugašeno oko 300 000 ljudskih života, a od posledica radijacije su još nebrojene hiljade nesrećnika umrli. Tada smo prvi put stekli moć da sami sebe uništimo kao biološku vrstu.
Tada smo izgubili nevinost, Hirošima, ljubavi moja.
****Ovaj tekst je kopija bloga koji sam napisao 6.8.2010, pre devet godina, na 65. godišnjicu atomskog napada na Hirošimu. Neke stvari, čini se, treba ponoviti, pa sam to sada učinio. Jedina razlika između "starog" bloga i ovog sadašnjeg je u tome što su odgovarajući datumi promenjeni. I predposlednja rečenica teksta je dodata. Sve ostalo je isto kao i ranije.