"Totalitaritolozi" su radni naziv za pristalice teorije totalitarizama.
Zbog jedne stvari "totalitaritolozi" su objekt moje stalne fascinacije.
Radi se o sledećem - uvijek me zanimalo kako oni mire u sebi sve ono što zastupaju, sa nepobitnom činjenicom da je nešto, što karakterišu kao zlo, dalo i pored tog određenja, enormni i ubjedljivo najveći doprinos odbrani dobra – odnosno odbrani slobode?
Ja mogu samo da zamislim konfuziju koju proizvodi ova kolizija.
Mislim da u psihologiji ne postojisolidni metod za rješavanje takvih situacija .., a i da postoji, mislim da bi njegova uspješnost bila vrlo upitna, jer iz čvrstog, dogmatski usvojenog teoretskog oklopa izgrađenog iz logički tačnih konkluzija, ali izvedenih iz nepotpunih i polovičnih premisa, jednostavno je nemoguće lako izaći.
Tako da "totalitaritologu" ne preostaje ništa drugo nego da u istom stilu gura dalje, ne obazirući se ni na paradoks, ni na sukob sa zdravom logikom, ni na koliziju teorije i fakata.
Međutim teško je to - svako malo nešto ili neko te na to podsjeti - a mislim da im ubjedljivo najteže pada ona zastava - eh da barem nije bilo one crvene zastave na Rajhstagu … i da barem Berlin nije od njih uzet’ … ebemti prokletu zastavu … samo da nje nije bilo!
E al' ebga bila je .., bila je ta, totalitarnim beslovesnim robovima, ispranih mozgova nošena, Jurišna zastava, Ordenom Kutuzova II stepena, odlikovane 150. idricke divizije, 79. pješadijskog korpusa, 3 udarne armije, 1. bjeloruskog fronta.
I upravo zato što je bila, ona gore kolizija nije zajebancija – radi se o nimalo naivnoj muci duha. Pravoj “pasiji”- indirektnoj posljedici višedecenijskog peglanja mantrom teorije totalitarizama.
"Pasiji" koja je nusprodukt uproštenog tipiziranja, koje je, nakon što je ‘56. Fridrih zajedno sa Bžežinskim utvrdio kao credo u obliku 14 tačaka teorije, postao jedina metoda pristalica te teorije.
Slijepa vjera u nepogrešivo precizno izrađenih 14 kalupa dovela je do toga to da tumačenje istorije XX vijeka u režiji “totalitaritologa” postane prekrasni (kako to kaže njemački istoričar Momzen) “primjer dosadne tendenciozne istorije sa beskonačnim ponavljanjem istog obrasca”.
Ali i ne samo to, uradci svih “totalitaritologa” ne samo da su armirani univerzalnom moralnom apriornom shemom, nego su u velikoj mjeri i tipične moralističke propovjedi.
S etičke strane zaključci koje oni donose su nesporno tačni - zločin je zločin, žrtva je žrtva i svaki teror je amoralan. I taj etički pristup je potreban i nužan, no, koliko god to hladno amoralno djelovalo, taj etički pristup sam po sebi na žalost nije dovoljan - jer on nije nauka.
Stvar je u tome da ta apriorna etička pozicija neumitno generiše i apriornu ocjenu, a ocjene koje daje nauka nisu i ne mogu biti apriorne, one su aposteriorne i prvenstveno su plod promišljanja.
A nepromišljanje određenog fenomena znači njegovu iracionalizaciju, a kada se radi o “totalitaritolozima” to je zakonomjerna posljedica, pošto je i sama teorija totalitarizama jedna grandiozna i krajnje opasna iracionalizacija.
Izjednačavanje lijevog totalitarizma sa desnim kroz etalon teorije totalitarizama je bazirano na analizi isključivo njihovih pojavnih osobina. Zbog odsustva onog apsolutno neophodnog “dubinskog sondiranja” rezultati te analize kao prvo svedeni su na deskriptivno-statistički martirologij bilo lijevog, bilo desnog terora.
Kao drugo, nezadiranje u suštinu nema samo kao posljedicu iracionalizaciju lijevog totalitarizma, jer od iracionalizacije automatski trpi i promišljanje desnog ekstrema.
Decenijsko sistematsko udaranje akcenta na modalitete dovelo je do kriminalnog izobličavanja i razvodnjavanja kompletne slike fašizma. Ne baviti se suštinom, odnosno svjesno je zanemerivati, nije samo ono što nam oduzima ključ poimanja nekadašnje i buduće fašizacije jednog društva ili jedne epohe, nego je to danas i efikasna metoda obračuna sa bilo-kakvim neprijateljima.
Forsirati pojam fašizma bez njegove essentia, je forsiranje jedne nefundirane i samim tim maksimalno fluidne konstrukcije, koja je, zahvaljujući takvom pristupu evoluirala u spisak idejnom mainstremu inkopatibilnih pojava.
Međutim „totalitaritolozi” drugačije jednostavno ne mogu. Odustati od dogmatskog ukalupljivanja i osmišljavanja lijevog i desnog totalitarizma i krenuti u njihovo promišljanje i naučno prožimanje, znači napustiti isključivu fokusiranost na akcidenate i prvo krenuti, kao što je i logično, od suštine.
A suština to je ideja.
Decidna analiza njezinih izvora i korijena, zatim sadržaja i na kraju ciljeva je u stvari promišljanje ideološkog konteksta u kojem su (njima tako bitne) žrtve nastale. Taj kontekst se na slijedećoj etapi promišljanja širi analizom prakse, stepenom ideacije (ako je uopšte ima) i njezinih uzroka. A kada se svemu tome doda i globalna političko-ekonomska situacija tek tada je žrtva konačno smještena i u vrijeme i prostor.
No totalitaritolozima to naravno ne odgovara.
Njima odgovara iracionalizirati fenomen represija do unedogled, jer ta iracionalizacija se ne provodi u atmosferi akademske diskusije, nego u konkretnoj političko-ekonomskoj sadašnjici u kojoj iracionalizacija ima ulogu moćne ideološko-političke batine.
Njima je takođe izuzetno komotno djelovati iz apriorno-etičkog vakuma i kada god zaškripi oni će se ultimativno pozvati na Fjodora Mihajloviča i “suzu djeteta”, neshvatajući da na taj način u aktivno pripremaju tlo za suze neke druge djece.